Razgovor sa psihologinjom: "Ljudi koji imaju postavljene važne ciljeve u životu su sretniji od onih koji ih nemaju"

Izvor slike: Canva

Sreća je nešto za čime vjerojatno - svjesno ili nesvjesno - svi tragamo, no ono što nas čini sretnima može se itekako razlikovati od osobe do osobe. Sreća se obično opisuje kao emocionalno stanje koje karakteriziraju osjećaji radosti, zadovoljstva i ispunjenja. Iako postoje i druge definicije, čak mnoštvo njih, često je naglasak na pozitivnim emocijama i zadovoljstvu životom općenito.

Što još treba znati o sreći i ono najvažnje - možemo li naučiti biti sretniji - pitali smo prof. emer. dr. sc. Dubravku Miljković, pedagoginju i psihologinju, a što nam je rekla s razlogom prenosimo baš na današnji dana kada se obilježava Međunarodni dan sreće.

Zašto je Finska najsretnija država na svijetu? Ovih pet stvari rade drugačije

Što je zapravo sreća?

"Trebamo najprije razdvojiti sreću kao relativno trajni dobar osjećaj; vjerovanje da je život općenito dobar i smislen - čak i usprkos poteškoćama, izazovima i tugama koje nas trenutno peru - i ono 'imao sam sreće' - u sekundi sam uhvatio/izbjegao autobus; na ispitu sam izvukla lagana pitanja i sl.", kaže profesorica Miljković.

Podsjeća na to da se još od Aristotela govori o dvije vrste sreće: hedonističkoj, koja se odnosi na postizanje što više užitaka u životu i eudemonističkoj, koja se odnosi na ostvarivanje važnih ciljeva.

"Ako jako naginjete hedonizmu i spremni ste u to ime zanemariti sve ostalo u životu, vjerujte, brzo će vam dosaditi. I oni jako bogati ne leže stalno na svojim jahtama, nego i rade; ostvaruju i druge ciljeve. Također, prema nekim učenjima, npr. budizmu, traganje za srećom je siguran put prema nesreći. Naime, što više želiš biti sretan, više si razočaran. Stalno želiš nešto novo pa ti je razmak između očekivanja i realnosti sve uži i zapravo si tako sve nesretniji. To se osobito događa u zapadnjačkim kulturama, u koje se i mi volimo ubrajati. One su sreći dale gotovo status društvene norme: ako nisi sretan, nešto s tobom nije u redu."

"Ali, kad je sreća u pitanju, ni to nije sve", dodaje profesorica Miljković. "Sreću ne možemo povezivati samo s 'dobrim osjećajem'. Obratite pažnju na ono 'relativno' u prvoj rečenici. Odnosi se i na (relativno) trajni i na (relativno) dobar osjećaj. Dakle, u nekom trenutku možeš biti ljut(a), uplašen(a), možeš 'po zanimanju' biti pesimist, ali istovremeno možeš biti i sretan. Isto tako ('naopako'), ne znači da si sretan ako se cijelo vrijeme cerekaš (možda ispod te maske skrivaš ne-sreću)."

Koliko sami možemo utjecati na vlastitu sreću?

"Znanost kaže da je oko 50 % naše sreće zapisano u genima, dakle, urođeno. Na desetak posto - vjerojatno je to manje nego što ste mislili - utječe okolina u kojoj živimo: obitelj, škola, susjedstvo, šira zajednica. Što je s preostalih 40 %? U našim je rukama! Da se niste više usudili reći da to niste znali! Sad, dakle, znate! I nemojte cendrati kako ste jadni, jer vam roditelji nešto nisu mogli priuštiti, učitelji vas nešto nisu naučili i slične gluparije. Onaj tko nešto hoće, to i napravi”, odlučno tvrdi profesorica Miljković.

Naša sugovornica vjeruje da će onaj koji nema stvarnu namjeru nešto učiniti, pronaći bezbroj izgovora zašto to “ne može”. Uz to navodi zanimljivu ilustraciju, za neke možda i koristan podsjetnik: “Kad sam tako svom unuku, koji je tada imao 5 godina, rekla da može sve - ako se potrudi, on je odmah pitao može li i letjeti. Morala sam mu odmah održati predavanje na temu zašto to ne bi smio ni pokušati. Nadam se da ti koji ovo čitaš imaš više od 5 i da ti je i bez predavanja jasno o čemu pričam.”

Možemo li naučiti biti sretniji?

"Samo da… ovo ili ono… završim školovanje, zaposlim se, imam više novca itd. Sreću, znači, povezujemo s ciljevima koje želimo ostvariti. Nije to bez veze (kao što je već Aristotel skužio). I suvremena istraživanja pokazuju da su ljudi koji imaju postavljene važne ciljeve u životu sretniji od onih koji ih nemaju. Ali važno je kakve ciljeve postavljamo. Možemo ih podijeliti na vanjske i unutarnje. Vanjski su: ljepota, novac i popularnost, slava - to je tzv. američki, sad i hrvatski san. Da se odmah razumijemo: nema u tome ništa loše. Ali – ima jedan ali. U nastojanju da to ostvarimo, stalno se uspoređujemo s drugima oko sebe. A te nam usporedbe često ne idu u korist. Prečesto je netko ljepši od nas, netko ima više klikova, sljedbenika, naslovnica, a netko je bogatiji. Čak i kad jesmo na samome vrhu, nema opuštanja: treba se na vrhu i održavati, a još je gore kad počinjemo uviđati da na tom vrhu baš i nismo toliko sretni koliko smo se nadali da ćemo biti, to je tzv. tamna strana 'američko-hrvatskoga' sna."

S druge strane, profesorica Miljković ističe unutarnje ciljeve: "Osobni rast i razvoj, bliski odnosi s drugima i doprinos zajednici u kojoj živimo. Opet jedna napomena: ako si gladan i nemaš krov nad glavom, sigurno ćeš sanjati o novcu, a ne o razvijanju svojih umjetničkih potencijala ili o učenju turskog. Dakle, jedan od načina kako postati sretniji jest naučiti postavljati ciljeve. Imamo li zadovoljene egzistencijalne potrebe (i poneku ludu), trebamo se usmjeriti na unutarnje ciljeve. Tu nema ni usporedbi s drugima (ni živciranja koja te usporedbe obično prate). Kad se pita ljude u zadnjoj životnoj dobi žale li za nečim što jesu ili nisu učinili, nitko ne kaže da žali, jer nije više gledao televiziju ili jer se nije više uzrujavao. Žale jer nisu više vremena provodili s bliskim im ljudima i žale jer si nisu postavljali više izazovnih ciljeva. Ne čekajte da sutra i sami žalite zbog istih stvari. Također, nastojte uočavati one sitne dobre stvari koje vam se događaju i sve ono dobro što imate, a toliko ste se na to navikli da ih više ni ne primjećujete niti ne cijenite. Budite zahvalni na onome što već imate", zaključuje profesorica Miljković.

Vezani sadržaj: