Ne morate biti savršeni

U jednom istraživanju 100 studenata prve godine psihologije odgovaralo je na dva pitanja:

a) Imate li loših navika?

b) Ako imate, navedite bar jednu?

Na prvo pitanje 94% studenata odgovorilo je "da".

Najčešće navođene loše navike bile su: sramežljivost, odlaganje poslova koje treba obaviti, grickanje noktiju, pušenje, previše jela, pretjerana zabrinutost, depresija, loše raspoloženje, loše mišljenje o samome sebi, pretjerana upotreba alkohola.

Dakle, ako i vi imate neki od ovih problema - niste sami.

Mnogi ljudi nepotrebno pate jer od sebe očekuju previše. Da bi smatrali sebe iole vrijednima, misle kako u svemu moraju biti izuzetni i postizati maksimum. Ovakvi ljudi nužno imaju loše samopoštovanje bez obzira na njihov stvarni doseg u životu.

Druge osobe, članovi obitelji i prijatelji mogu o takvim osobama misliti kako su sasvim uspješne. Osoba, pak, za sebe misli kako ne postiže ono što bi mogla i što bi bilo u skladu s njezinim sposobnostima. No to ne odgovara istini. Njihovi unutarnji standardi su toliko visoki da ih je  gotovo nemoguće dostići. Cijena koju plaćaju za takve nerealne ciljeve visoka je - nisko samopoštovanje.

Vedran ima 20 godina. Sin je uspješnog odvjetnika. Roditelji su mu razvedeni pa Vedran živi s majkom. Otac ga opskrbljuje s dovoljno novca koji Vedran ulaže u garderobu pa je u svakom trenutku odjeven kao za modnu pistu. Iznadprosječno je inteligentan, iznimnih je govorničkih sposobnosti, uglađenih manira. Ne začuđuje da i sam studira pravo. Sanja o tomu da nadmaši oca, da bude bogat i slavan. Da ima veliku kuću u otmjenom dijelu grada, najnoviji tip automobila, ženu čijoj će se ljepoti svi diviti. Sve naj.

Položio je sve ispite prve godine. Uložio je u to jako mnogo truda, no sve mu ocjene nisu odlične. Razočaran je. Ulaže mnogo, najviše što može, a rezultati su tek prosječni. Onda shvati u čemu je stvar: nije dovoljno pametan. To je jedino logično tumačenje. Ono za sobom povlači i druge nužne posljedice. Recimo da, nakon nadljudskih napora, čak i uspije diplomirati, čeka ga pripravništvo, pa godine mukotrpnog rada i dokazivanja. Doći će i do tridesetpete, a nije sigurno hoće li uspjeti ostvariti sve ono naj. Nitko mu to ne može jamčiti.

Već godinu dana Vedran nije dao niti jedan ispit. Pati, zarobljen u svom perfekcionizmu. Misli da mu nitko ne može pomoći. Nitko ga, naime, ne može razumjeti. Za njega, svi smo mi tek ljudi u nizu, daleko od modnih pista i otmjenih kvartova i, što je najgore, s više od tridesetpet godina.

Problem je jedino u tomu što savršen čovjek ne postoji. Kad bi i postojao, vjerojatno bi više sličio robotu nego čovjeku. No, perfekcionist to ne vidi i kako nije u stanju dostići svoje ideale (iz jednostavnog razloga jer to nije moguće), postaje nezadovoljan sobom, prezire se i kažnjava. Vjeruje da će na taj način pomoći sebi da ubuduće bude bolji. Ali - u krivu je! Istraživanja u kojima su sudjelovali agenti osiguravajućih društava, sportaši i studenti prava jasno su pokazala, da osobe koje sebe mentalno kažnjavaju zbog nesavršena učinka postižu u budućnosti lošije rezultate od ljudi koji su u stanju oprostiti sebi greške i indisponiranost.

Stoga preispitajte svoje standarde, razmislite koliko su realni i uopće primjereni vašoj ličnosti. Prestanite se optuživati za svaku i najmanju pogrešku. Oprostite sebi što niste savršeni i pridružite se u tome ostatku čovječanstva. To ne znači da ćete odustati od svojih ideala! To samo znači da ćete ih možda lakše ostvariti.

Jeste li čuli za Zaljev svinja? Ako jeste, vjerojatno znadete i po čemu je poznat (osim, valjda, po svinjama). Amerikanci su tamo, na Kubi, zahvaljujući krivoj procjeni predsjednika Kennedyja (eto što su ti loši savjetnici!) doživjeli pravi fijasko. Bilo je to 1961. godine. Pažnju psihologa pobudila je činjenica da je neposredno nakon toga Kennedyjeva popularnost naglo - narasla. Da, narasla, dobro ste pročitali. Aronson, psiholog, i njegovi suradnici pretpostavili su da je do tada Kennedy bio - presavršen, a da bi se ljudima dopao. Bio je inteligentan, bogat, zgodan, šarmantan i duhovit. Ni njegovi politički protivnici nisu mogli, a da mu se ne dive: Harvardovac, ratni heroj, utjecajni senator koji se do vrha popeo već u svojoj 43. godini - doista impresivno. No, kao što rekoh, popularnosti niotkuda. (Fakat, nije pošteno da netko ima baš sve.) A onda je pogriješio.

U nastojanju da dokaže svoju teoriju kako ljudi ne vole one koji su savršeni, Aronson je izveo jedan eksperiment. Dao je studentima da slušaju traku na kojoj je bio snimljen jedan TV kviz. Jedan od sudionika kviza bio je eksperimentalni Kennedy - savršena osoba: pametan, svestran, točno je odgovarao na sva pitanja.

Drugi je bio prosječna osoba, drugorazredni sportaš bez puno škole, nogometaš valjda, koji je često griješio u odgovorima. Trećeg i četvrtog kandidata također su glumila ova prethodna dvojica: prvi je i dalje bio savršen, a drugi je i dalje bio prosječan, no obojica su u jednom trenutku, kako se to s trake moglo čuti, razlili po sebi punu šalicu kave. Aronson je svoje studente pitao koja im se osoba od te četiri koje su čuli dopada najviše, a koja najmanje. Savršena, no malo nespretna osoba daleko je bolje prošla od svog savršeno savršenog blizanca. Što mislite kako je prošao drugi par?

Da zaključimo: ako težite savršenstvu, a ne želite da vas ljudi pritom mrze - brljajte, ali malo. (Svinje ipak izbjegavajte; nikad se ne zna kakav vas Dallas čeka.

I  psihijatri imaju problema

I. Rubin, psihoanalitičar, piše o vlastitoj psihoanalizi:

U psihoanalitičarskom tretmanu naučio sam mnoge stvari o sebi za koje prije nisam ni znao da postoje! To je uključivalo i emocionalne probleme, dileme i mnogo toga o čovjekovoj biti. Ali unatoč  valjanim i važnim uvidima, moja depresija i očaj su se nastavljali i počeo sam sumnjati da će mi ikada biti bolje. Postao sam svjestan da, u stvari,  psihički nemilosrdno maltretiram sama sebe! Shvatio sam da najveći dio toga potječe od lažne, perfekcionističke i pretjerano uzvišene slike o sebi. Osjećao sam da me rušenje te slike spušta na razinu manju od čovjeka.

Rubin opisuje kako je naučio prestati potcjenjivati sama sebe, opustiti se i pustiti stvari da teku svojim tokom. Odustao je od grandioznih očekivanja od sama sebe i nerealnog ego-ideala. I depresija je nestala.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: