Neplodnost - gdje to boli?

Pokušajte se prisjetiti - koliko ste često u životu, prije nego ste počeli planirati obitelj, uopće razmišljali o svojoj plodnosti, odnosno - promišljali što biste učinili kad ne biste mogli imati djece. Možete li se sjetiti? Ja - teško, mislim da mi je to samo na trenutke prolazilo kroz glavu, ali ne na razini svijesti. Nikad nisam stvarno razmišljala što bih onda i kako bih se nosila s tim. Puno lakše se mogu sjetiti onih mjeseci kad sam s mukom iščekivala dan kad menstruacija treba doći, kad sam računala jesu li to bili baš ti dani kad se nismo dobro zaštitili, kad sam potiho izgovarala molitve da "kasni zbog prehlade ili stresa, a ne zbog..." Ali ni u tim trenucima nisam ni pomišljala na mogućnost da mi se to možda ne može desiti ili da se neće desiti jednom kad budem željela. Kad oboje budemo željeli. Pa plodnost je jednostavno instinktivno pravo svakog čovjeka, koje uzimamo zdravo za gotovo. No, na žalost nije baš tako.

Plodnost je sintagma moći i besmrtnosti, smisla života, neprestano obnavljanje, vječnost, dokaz ljubavi, sjedinjavanje... Čak i ljudi (bez obzira na spol) koji ne namjeravaju imati djecu, ne žele ili nisu sigurni u to, očekuju da će to, ako jednom ipak požele, svakako moći. I da ih netko pita da žrtvuju svoju plodnost na račun nekih drugih ciljeva, ne vjerujem da bi pristali na to. Kod muškaraca ona se često izjednačava s potencijom, kod žena sa životnim uspjehom, a samim tim - neplodnost s impotencijom, odnosno životnim neuspjehom. Vrhunac bliskosti, ljubavi i sjedinjavanja jednog para je u rođenju i zajedničkom podizanju djeteta. Dakle, potpuno je razumljiva i očekivana bura različitih emocija koju doživljava par koji želi imati djecu, a pri tome se suočava s nemogućnošću da ih ima. Iskustvo neplodnosti može gurnuti čovjeka i par na rub krize, emocionalno i fizički.

U narednim tekstovima pokušat ću se dotaknuti svih problema s kojima se parovi susreću kroz borbu za plod svog braka, svoje ljubavi - dijete, te kako oni djeluju na psihički život - kako pojedinca, tako i para; od trenutka kad uviđaju da nešto nije u redu, preko silnih medicinskih pretraga kojima se podvrgavaju, do trenutka razočarenja nakon neuspješnog postupka potpomognute oplodnje. Pokušat ću se osvrnuti i na mogućnosti nošenja s ogromnom količinom stresa i emocionalnih bura koje ta borba donosi.

Neplodnost je danas izuzetno raširen problem, statistike pokazuju da čak 10 - 15 % parova ima problema sa začećem ili iznošenjem trudnoće. Kod nas se dosta govori o mogućnostima rješenja problema, o pretragama i tretmanima, u tome doista ne zaostajemo puno za zapadnim svijetom, ali pri tome se, čini mi se, zanemaruje vrlo važan aspekt života čovjeka, a to je - emocionalni. Ne samo da emocije utječu na plodnost, već se nikako ne smiju zaboraviti i u planiranju uspješnosti tretmana koji se poduzima. Da bi naglasila emocionalnu sferu ovog problema, Dr R. Rendall u svojoj knjizi "Žensko tijelo, ženska mudrost" jasno upozorava:

"Premda neplodnost nije opasna po život, depresije od kojih pate neplodne žene ne mogu se razlučiti od depresija od kojih boluju one oboljele od raka, srčane bolesti i side."

Dakle, neplodnost ima iste emocionalne i psihičke posljedice kao nefunkcionalnost (ili invalidnost, ili bolest) bilo kojeg tjelesnog sustava. Naravno, ljudi se, i kao pojedinci, i u paru, nose s tim problemom, uspješno ili manje uspješno, sami ili zajedno s drugima...

Moram napomenuti da, neki parovi, na žalost, nikad ne uspiju zajedno prebroditi krizu u kojoj su se našli. Postoje jasne spolne razlike u reakcijama na neplodnost koje neki parovi, uz dodatne pritiske i nesporazume, ne uspiju premostiti. U jednom od tekstova osvrnut ću se na te razlike i komunikacijsku barijeru koja se ponekad stvara u vezi, u ovakvim kriznim situacijama. Većina parova, srećom, iz te krize izlazi još jača i obogaćena novom bliskošću.

Cilj nam je da neplodnost ostavi što manje emocionalnih posljedica na svakog pojedinca u paru, te ne naruši njihovu vezu. Jasna potreba za podrškom, za dijeljenjem iskustava, očituje se i u postojanju foruma na Rodinim stranicama, te sve većem broju prijavljenih sudionika. To je jedna važna karika u nizu, ali potreban nam je i jak, razvijeni sustav psihosocijalne podrške! Cjelovit razgovor sa stručnjakom - psihologom, psihoterapeutom, kao dio pretraga, te kasnije tretmana ukoliko je potrebno, morao bi postati rutinski. Naredni tekstovi na ovu temu sigurno će još dodatno pojasniti važnost psihičkog aspekta u rješavanju ovog problema.