Očekivanja: čega se bojite i što ne želite - Psihoorijentologija

''Dobro, želiš li se ti zapravo osjećati dobro?'' pitala sam prijateljicu usred izlaganja njenog višegodišnjeg problema. U odgovor, ona se nasmiješi i reče: ''Zapravo ne mogu reći da.''

''Zašto? što bi se dogodilo da jesi bolje?''

''Bojim se očekivanja koja bi ljudi imali od mene da sam aktivnija i uspješnija nego što jesam.''

I eto ga: sabotirajuća ideja zajednička mnogima koje znam, možda čak vezana i uz doba - posljednja 2 do 3 desetljeća, vrijeme ulaska na zapad, dolaska kapitalizma i privatnog poduzetništva, vrijeme konkurencije. Ne želite li da vas konkurencija smlavi, morate biti najbolji - uvijek bolji od nekoga, uvijek na vrhu. Pred užasom tog zahtjeva daleko je lakše uzmaknuti u sigurnu sjenu neuspjeha, unutar koje nitko od nas neće ništa ni tražiti ni očekivati.

Što duže radim mentalne tehnike Silva metode, to više zapažam kako je očekivanje dvosjekli mač, mehanizam svijesti koji se vrlo često koristi krivo. Pogrešno usmjereno očekivanje vodi razočaranju, što, u slučaju ponovljenih razočaranja, često vodi ideji da je samo očekivanje pogrešno. Ovu premisu možemo pronaći u temelju nekih istočnih filozofskih sistema, no sve se češće pronalazi i na zapadu u obliku "prijateljskog" savjeta: očekuješ previše; ne smiješ ništa očekivati; imaš nerealna očekivanja. Na sličan se način tretira i pojam želje - kao nešto što čovjeka čini nesretnim. Pitanje je, međutim, kako unutar takvog sustava uvjerenja postići bilo što?

Želja, vjerovanje i očekivanje tri su elementa uspjeha - tri kamena temeljca ostvarenja svakog cilja. Želja je emotivni pokretač koji otvara mogućnost postavljanja cilja; vjerovanje je, zapravo, ništa drugo do stavljanje težišta na sebe i svoju želju namjesto na tuđa mišljenja i vjerojatnost njena ostvarenja - ono pretvara želju u cilj. Očekivanje je emocija koju ulažemo u cilj, radosno iščekivanje rezultata sasvim nalik uzbuđenju koje osjeća dijete pred rođendan ili Božić.

No nisu sva očekivanja radosna. Koliko puta sa strepnjom očekujemo rezultate ispita, razgovara za posao, poruku/poziv od posebnog nekog? Precizan odgovor glasi: točno onoliko koliko smo se puta našli razočaranima. Strepnja vodi razočaranju. To je pogrešno očekivanje: uporno negativno mišljenje o onome što dolazi.

Negativna očekivanja su navike - mehanizam naslijeđen od okoline, usvojen i prihvaćen kao pravilo vlastitog svijeta bez da se njegovo kršenje ikada dovelo u pitanje. Osobno ne poznajem bolji primjer lošeg civilizacijskog naslijeđa: riječ je o autodestruktivnoj ideji čije su nužne posljedice nezadovoljstvo, pasivnost i prosječnost. Što sve i ne bi čudilo da se upravo unutar tog uvjerenja ne javlja ideja o romantičnosti i individualizmu patnje!

U patnji nema ničeg romantičnog. Patnja nije plemenita - plemenita je ljubav koja prozire što leži ispod nje, koja u slomljenom, razočaranom biću i dalje vidi veličanstvo spremno da se pokaže. Negativno očekivanje nije realno - sadističko je i nerazumno, jer u patnji nalazi izopačeno veselje i besmisleno ulaže trud u suprotno od onoga što se doista želi. Lažna skromnost koja nas predstavlja kao nikada dovoljno dobre životni je kukavičluk, nerazumna ideja da imamo manje pravo na život od nekog drugog. Jedini razlog koji vodi idealizaciji ove slike je takozvana utjeha ideje da nismo jedine kukavice koje postoje. Psihologija mase uvijek može pronaći novu mjeru gluposti.

Uspjeh, ljubav, pozitivna očekivanja, bogatstvo, sreća, zdravlje, zadovoljstvo... sve ove pozitivne oznake života ukorijenjene su u jednom jedinom pojmu: strasti. Sve njihove suprotnosti samo su posljedice ugasle strasti, podgrijani leševi, jadni surogati života. Slušati druge, uzimati u obzir teoriju vjerojatnosti, svrstati se u prosjek - zločin je prema životu, zato što poriče želju, ukida očekivanje i gasi strast.

Strast nikada nije bez očekivanja  - ona trepti od ushita, drhti od mogućnosti koja je iz trena u tren sve bliža ostvarenju, iščekuje tjelesnost svog cilja kao što ljubavnici iščekuju prvi dodir. Ona je esencija života, nepresušivi izvor, nepokretni pokretač. I što je najvažnije, ona ne očekuje od nekoga - već očekuje za sebe. Strast je ona drska, šarmantna, neodoljiva sebičnost koja nikome ništa ne oduzima, već stvara iz sebe, za sebe - i pritom prospe nešto od zlatnog praha obilja na one oko sebe.

Razmislite opet: čega se bojite? I što to ne želite?