Poremećaj ličnosti

Tko nam kroji osobnost?

U strukturi svoje ličnosti čovjek ima sklonosti determinirane hereditetom, tj. dio naše osobnosti razvija se pod utjecajem gena. Na jezgru ličnosti dograđuju se različita pozitivna životna iskustva koja pridonose izgradnji strukture, ali i negativna iskustva. Tako čvrstina i integritet ličnosti nisu samo dar prirode nego i socijalna osobina psihološkog razvoja ličnosti formirana godinama.

Patoplastičko djelovanje sredine na razvoj ličnosti podrazumijeva da nepovoljni uvjeti sredine, ako postoji genetska predispozicija, stvaraju određene aberacije u strukturi ličnosti koje se onda manifestiraju na planu disfunkcionalnosti u socijalnim relacijama. Zdrave ličnosti reagiraju u korist sebe i šire društvene zajednice, dok poremećaji ličnosti reagiraju u većini slučajeva na štetu okoline u kojoj žive kao i na vlastitu štetu.

Pojam poremećaja ličnosti označava stanja i oblike ponašanja koji su trajan izraz karakterističnoga životnog stila pojedinca i načina njegova komuniciranja s drugima.

Poremećaji ličnosti su duboko ukorijenjeni slabije prilagođeni obrasci, koji se manifestiraju nepromjenljivim i neprilagođenim ponašanjem u odnosu prema sebi i okolini, a koji uzrokuju različite subjektivne smetnje i dovode do većih poremećaja u socijalnom i radnom funkcioniranju. Poremećaj se pojavljuje u adolescentnoj dobi ili čak prije te se nastavlja tijekom odrasle dobi sa tendencijom poboljšanja u srednjim i kasnim godinama. Poremećaji ličnosti ne podrazumijevaju bolest u užem psihijatrijskom smislu.

Postoji nekoliko tipova poremećaja ličnosti kao što su paranoidni, antisocijalni, granični, histrionski, narcistički, inhibirani, ovisni, opsesivno-kompulzivni i pasivno-agresivni poremećaj ličnosti. Zajednička karakteristika svih poremećaja ličnosti je izraženo djelovanje nagona i podređivanje volje i razuma djelovanju nagona. Ponekad je volja suviše slaba da se odupre prosječnim nagonskim željama, a drugi put je normalna volja opet slaba da bi kontrolirala pretjerano razvijene nagone.

Zdrav čovjek je sposoban razumom i voljom upravljati svojim nagonima te ih usmjeravati prema određenim ciljevima poštujući pritom društvene norme. Poremećaji ličnosti često krše norme i propise i ne trude se vlastite prohtjeve uskladiti s interesima zajednice u kojoj žive, a da pritom nemaju osjećaj krivnje niti učenja na iskustvu. Klinički, razlikovanje normalne od poremećene ličnosti se zasniva na kriteriju maladaptacije, odnosno subjektivnim ili socio-profesionalnim posljedicama te maladaptacije.

Bitno je manja vjerojatnost da osobe s poremećajem ličnosti imaju sretan i uspješan brak, da budu uspješni roditelji, da zadovoljavajuće funkcioniraju kao dio tima. Ipak s vremenom, dobi i životnim iskustvom, volja, emocije i rasuđivanje se razvijaju pa takve osobnosti postupno sazrijevaju.

Za liječenje poremećaja ličnosti ne postoji ni jedna specifična i provjereno djelotvorna metoda. Psihofarmakoterapija je simptomatska i indicirana u fazama dekompenzacije kod izrazitijih poremećaja afektiviteta, psihotičnih epizoda i kod gubitka kontrole postupaka. Psihoterapijski pristup obuhvaća različite tehnike. Terapiju treba usmjeriti na probleme svakodnevnog života i nužno je povezana s njihovim rješavanjem. Cilj psihoterapije je, u početku, uspostaviti kontrolu ponašanja, a poslije se usmjeruje na korekciju neprimjerenog ponašanja i učenje skladnijeg ponašanja.

Često se događa da, osobito nestručne osobe, pogrešno upotrebljavaju termin ?poremećaj ličnosti?, tj. da im se pripisuju svojstva ličnosti koja ih čine manje odgovornima za sve njihove postupke, a što u većini slučajeva nije točno.

Poremećaji ličnosti su put u neuspjeh, a možda bi se mogli izbjeći kao i sve ono negativno što nose sa sobom. Mjera mentalnog zdravlja je sklonost pronalaženju dobra u sebi i oko sebe. Preduvjet zdravlja je upoznati, prihvatiti i mijenjati sebe.