Poremećaji hranjenja

Timski pristup

Multidsciplinarni timski pristup koji se sastoji od stalne podrške i savjetovanja neophodan je za dugoročni oporavak od svih vrsta teških poremećaja u uzimanju hrane. Ovisno o težini i vrsti poremećaja, članovi tima mogu biti liječnici specijalizirani za određene komplikacije, dijetetičari, behaviorističko-kognitivni terapeuti, psihoterapeuti ili medicinske sestre. Svi moraju biti osposobljeni za liječenje poremećaja u uzimanju hrane.

Nutricionistička terapija

Dijetetičari često daju strategije za planiranje obroka i obrazovanje pacijenata i roditelja o objektivnim ciljevima prehrane (npr. specifična ciljna težina) i o ozbiljnim zdravstvenim posljedicama ciklusa prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane te strogih dijeta. Dijetetičar bi također trebao usko surađivati s drugim stručnjacima u timu kako bi integrirali rezultate interpersonalnog i behaviorističkog rada u procesu razvoja dobrih prehrambenih navika.

Kognitivna behavioristička terapija

Kognitivna behavioristička terapija djeluje na principu da se model krivog razmišljanja i uvjerenja o vlastitom tijelu može objektivno prepoznati i promijeniti, čime se mijenja i odgovor i eliminiraju nezdrave reakcije na hranu. To je osnovna terapija za većinu pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane, a posebno je djelotvorna kod bulimije, osobito ako se kombinira s antidepresivima. Proces obično traje od četiri do šest mjeseci. U tom periodu pacijent dobiva do tri obroka dnevno, uključujući i hranu koju je prije izbjegavao. Tijekom tog perioda, pacijent pazi na dnevni unos hrane i na cikluse prekomjernog uzimanja i zatim izbacivanja hrane. Pacijent mora prvo naučiti kako prepoznati uobičajene nezdrave reakcije i negativne misli o hrani. Sve se pogreške moraju promatrati objektivno i bez samokritičnosti i osude.

Razgovorom s terapeutom pacijent na kraju sam može raspoznati krive stavove o tijelu i nedostižnom perfekcionizmu koji su osnova njegovog protivljenja hrani i zdravlju. Na tom stupnju on se može uhvatiti u koštac s ukorijenjenim i automatskim idejama i početi ih mijenjati skupom realnih uvjerenja i djelovanjem koje se temelji na razumnim očekivanjima. Ljudi koji se izliječe od anoreksije i dalje zadržavaju jaku potrebu za redom i preciznošću; te osobine, koje su bile rizični faktor za poremećaj, mogu biti i jake kvalitete koje se mogu koristiti za ponovnu izgradnju smislenog života.

Interpersonalna terapija

Interpersonalna terapija bavi se depresijom ili anksioznošću koje mogu biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane kao i društvenim faktorima koji mogu utjecati na prehrambene navike. Ova se terapija ne bavi težinom, hranom ili percepcijom tijela. Ciljevi su izraziti osjećaje, otkriti kako tolerirati nesigurnost i promjene te razviti jaki osjećaj individualnosti i neovisnosti. Ta se terapija bavi i spolnim pitanjima i bilo kojim traumatičnim ili nasilnim ponašanjem koje bi moglo biti uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Analiza ispitivanja pokazuje da ta terapija obično ne djeluje na ljude koji prekomjerno uzimaju hranu ili u kojih se kognitivna terapija nije pokazala uspješnom.

Obiteljska terapija

Budući da obiteljski stavovi igraju glavnu ulogu u poremećajima u uzimanju hrane, može se tvrditi da je jedan od prvih koraka u liječenju anoreksičnih pacijenata liječenje obitelji. Osjećaj intenzivne krivnje i anksioznosti koje liječnici susreću vjerojatno su slični onima koje doživljavaju sa suicidnim osobama. Pretjerano angažirani roditelj također može svojim ponašanjem poticati poremećaj u uzimanju hrane (zbog straha od srdžbe ili tuge), ili zato što se i sam poistovjećuje s kulturnim vrijednostima koje se pridaju mršavosti. U takvim je slučajevima naročito važno da obitelj u potpunosti razumije opasnost od ovog poremećaja i da ne surađuju u bolesti ili čak i smrti ohrabrivanjem takvog stanja. Ako je pacijent u bolnici stručnjaci preporučuju da obiteljska terapija započne nakon što je pacijent dobio na težini, ali prije otpuštanja pacijenta iz bolnice. Terapija se treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice. Takva je terapija posebno korisna za mlađe bolesnike na koje obitelj još uvijek vrši jaki utjecaj.