Poremećaji hranjenja

Uzroci koji dovode do poremećaja u uzimanju hrane

Ne postoji jedinstveni uzrok poremećaja u uzimanju hrane. Niz faktora, uključujući kulturološki i obiteljski pritisak, kemijsku neravnotežu te emocionalne i poremećaje ličnosti zajedno, dovodi i do anoreksije i do bulimije, iako je svaki poremećaj određen različitima kombinacijama tih faktora. Genetika također može igrati malu ulogu.

Emocionalni poremećaji

Između 40% i 96% svih pacijenata doživjelo je depresiju ili tjeskobu; depresija je također uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Veća je vjerojatnost da će bulimični, a ne anoreksični pacijenti imati emocionalne poremećaje i disfunkcionalne obitelji. Međutim nije jasno jesu li emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane, ili oboje. Početak anoreksije je sredinom svibnja, mjeseca s najvećim brojem samoubojstava. Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji obično prethode početku poremećaja u uzimanju hrane, dok se panika javlja nakon toga. Socijalne fobije, gdje se osoba boji poniženja u javnosti, prisutne su u oba poremećaja u uzimanju hrane. Ljudi s anoreksijom su skloniji opsesivno-kompulsivnim poremećajima.. Žene s anoreksijom mogu postati opsjednute vježbanjem, dijetama i hranom.

Često razvijaju kompulsivne rituale - npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice. Prisustvo opsesivno-kompulsivnih poremećaja zajedno s anoreksijom ili bulimijom nema negativne dugoročne posljedice iako do poboljšanja u poremećaju u uzimanju hrane obično dolazi s poboljšanjem simptoma anksioznosti.

Obiteljski utjecaj i genetički faktori

Negativni faktori u obitelji, koji mogu biti i naslijeđeni i stvoreni, igraju glavnu ulogu u poticanju i održavanju poremećaja u uzimanju hrane. U žena s tim poremećajima veća je učestalost spolnog nasilja. Ljudi s bulimijom češće nego ljudi s nekim drugim psihičkim poremećajima imaju pretile roditelji ili su i sami bili deblji tijekom djetinjstva.

Problemi povezani s rođenjem

U nekih ljudi s anoreksijom zabilježena je velika učestalost problema tijekom trudnoće majke ili nakon njihova rođenja, što je moglo imati ulogu u kasnijem razvoju poremećaja u uzimanju hrane. Ti problemi uključuju infekcije, fizičke traume, grčeve, malu težinu pri rođenju ili veću starost majke. Ljudi s anoreksijom često su u djetinjstvu imali probleme sa želucem i crijevima. Do poremećaja u uzimanju hrane može doći ako roditelji u djetinjstvu ne osiguraju sigurne temelje. U takvim slučajevima djeca ne osjećaju sigurnost veza u obitelji i postoji veća vjerojatnost da će kasnije biti više zaokupljeni težinom i da će imati manje samopoštovanja od djece sa sigurnim vezama u obitelji.

Genetski faktori

Anoreksija je osam puta češća u ljudi koji imaju rođake s tim poremećajem, međutim stručnjaci ne znaju točno što bi mogao biti nasljedni faktor. Genetska sklonost mršavosti uzrokovana bržim metabolizmom i popraćena kulturološkim odobravanjem može u nekih ljudi biti predispozicija za razvoj anoreksije. Naslijeđena sklonost pretilosti također može dovesti do poremećaja u uzimanju hrane.

Kulturološki utjecaji

Ako govorimo o pretilosti, neosporno je da poremećaji u uzimanju hrane predstavljaju pravu epidemiju u razvijenim zemljama. Društveni pritisak zapadne kulture sigurno igra vodeću ulogu u nastajanju poremećaja u uzimanju hrane. S druge strane, intenzivno se reklamiraju programi za smanjenje težine i predstavljaju mladi anoreksični modeli kao paradigma seksualne požude; s druge strane, mediji su preplavljeni reklamama za nezdravu hranu.

Biološki i medicinski faktori

Hipotalamično-pituitarne abnormalnosti. Pitanje je da li su tipične abnormalnosti koje se susreću u neurološkim i hormonalnim sistemima ljudi s poremećajima u uzimanju hrane posljedice ili uzroci tih poremećaja. Primarno je sjedište ovih poremećaja u malom dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, a koji regulira rad pituitarne žlijezde, koja se ponekad naziva glavnom žlijezdom zbog svojeg značaja u koordinaciji živčanog i hormonskog sustava. Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim neuroprijenosnicima u mozgu.