Pretjerivanje

Pretjerivanje je pogreška koju činimo kad prenaglašavamo svoje probleme i nedostatke, a smanjujemo važnost svojih pozitivnih osobina.

Jeste li ikad gledali kroz dalekozor s pogrešne strane? Sve izgleda mnogo manje nego što zaista jest! A kad pogledate s druge strane, sve se čini puno većim  no što je u stvarnosti. Ljudi koji čine pogrešku o kojoj ovdje govorimo promatraju sve svoje uspjehe i neuspjehe kroz krivu stranu dalekozora. Tako im se neuspjesi čine ogromnima, a uspjesi sitnim i zanemarivim.

Znate li  izreku Od šume ne vidimo drveće? Slično činimo kad nas jedan neuspjeh ili pogreška navede da se usmjerimo samo na trenutni problem-drvo i zaboravimo promatrati cjelinu. Stoga - napravite povremeno korak unatrag, pogledajte šumu!

Sve najgluplje stvari rezervirane su za mene - zna mi se požaliti prijateljica. Naravno, pretjeruje. Ili možda ne?

Glavno da je golf   

Ljeta provodim s obitelji na otoku Rabu, u rodnoj kući svoga oca. Ma zapravo, svega mi je toga već dosta: poznajem tamo svako drvo i svaki kamen, i već godinama razmišljam o promjeni, ali... E, ali ove godine sam se tamo totalno izludila. Zbog nekih zidarskih zahvata u zagrebačkom stanu (velikodušno sam ih prepustila suprugu), na Rab sam otišla sama, zapravo sa sinovima. Ništa se posebno nije zbivalo, ta ondje se nikad nešto osobito i ne zbiva!

 A onda smo jednog dana moj stric i ja krenuli u trgovinu, par kilometara udaljenu od kuće. To je zapravo veliki supermarket, kupovina u njemu je pravi izlazak. Uđem ja unutra, a stric se povuče na sigurnu lokaciju - u obližnju krčmu. Uzmem kolica i počnem krstariti  trgovinom. Kad sam potrpala sve što sam mislila da mi treba, krenem prema blagajni. Kupljene stvari složim u kartonske kutije i počnem se pitati gdje mi je stric, kad spazim njegov golf parkiran točno pred izlazom iz trgovine, čak je i poklopac prtljažnika bio otvorio. Oduševim se! Ubacim kutije u prtljažnik i vratim se još jednom u trgovinu da pokupim i karticu. Zadržim se malo, račun je bio viši od tisuću kuna pa je blagajnica zvala radi autorizacije... Izađem van, a auta - nigdje. Pa gdje je sad? - pomislim ne uzbuđujući se previše. Stojim tako i zijevam naokolo, kad se pojavi stric.

Gotovo? Idem po auto. - kaže, a potom, vidjevši valjda izraz moga lica, upita: Pa što se dogodilo?

Pojma nemam što bih uopće rekla! Jel' on to mene zeza? Što ako sam... ma ne, nisam valjda!

- Reci, što je? - opet će stric

- Daj se uozbilji - odaberem ja taktiku, idemo doma!

- ??

Vidim da sad njemu nije jasno, ali meni se razbistri potpuno: sve sam kupljene stvari stavila u tuđi auto! (To se samo meni može dogoditi!) A auta nema! Izbezumim se. (Ovo mi je posljednji put da ovdje ljetujem). Rastrčim se trgom tražeći svjedoke. Je, je, sjete se neki. Bio je tu onaj Jure što stanuje tamo gore. I onda smo tražili Juru. Pa još nije stigao doma! Njegova žena nije ništa shvaćala! A tko i bi?

Onda je stigao Jure. Pa se čudio. A još se više čudio kad je otvorio auto. (Parkirao je pred trgovinom, izvadio iz prtljažnika praznu bocu plina, ostavio prtljažnik otvoren, ušao u dućan, malo se zadržao pričajući s prodavačicom; plina nije bilo ali je bocu ipak ostavio, izašao je, zalupio poklopac prtljažnika ne gledajući što se unutra u međuvremenu izleglo i - odvezao se.) A onda su se svi čudili kad su shvatili da je Jurin golf crveni, a auto mog strica je bijeli (dobro, golf ipak jest, baš sitničare). Ma ne idem više onamo na ljetovanje!

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: