Psihologija uspješnih

1. Ne čekajte "životnu šansu", iskoristite svaku priliku

Čitajući ovu knjigu vjerojatno ste prepoznali mnoge ljude iz svoje okoline. Neki od njih ponašaju se u velikoj mjeri prema načelima opisanima u ovoj knjizi. Oni obično uspijevaju u onome što poduzmu. Za njih kažemo da imaju mentalitet pobjednika. U ovome poglavlju opisat ćemo njihovo ponašanje koje, na neki način, predstavlja sažetak svega o čemu je bilo riječi. Ono nam može poslužiti i kao vodič u našemu svakodnevnom ponašanju, te u trenucima krize.

Neki ljudi čekaju cijeli život na "pravu priliku". Ne znaju što bi željeli raditi, niti što bi željeli postići. To ih potpuno blokira i ne rade ništa. Misle da moraju imati potpuno jasnu sliku cilja i sve isplanirati prije negoli počnu.

To, dakako, nije istina. Mnogi uspješni ljudi nemaju potpuno jasan cilj i planove. Ali to ne koči njihovu aktivnost. Pokušavaju različite stvari dok ne nađu ono što ih zadovoljuje. Nemoguće je u životu odmah imati jasan cilj i više ga nikad ne mijenjati. Ono što nas zadovoljava danas ne mora nas zadovoljavati i za pet godina. Uspješni ljudi neprestano isprobavaju nove stvari i pokušavaju raditi na nov način. Nikada ne znamo kojim putem može krenuti naš život. Stoga se ni ne trebamo ograničavati unaprijed postavljenim zacrtanim ciljevima. Ciljevi se mogu mijenjati. Važno je početi s najboljim što nam trenutno stoji na raspolaganju. Ostalo će doći nakon toga.

To me ne zanima!

Jedna žena radila je nekoliko godina kao tajnica. Bila je izrazito nezadovoljna svojim poslom, odnosom prema sebi i tipovima ljudi s kojima je dolazila u dodir. Imala je završen ekonomski fakultet, što za njeno radno mjesto nije bilo potrebno. Najviše ju je zanimalo slikarstvo, ali zbog izuzetno niske plaće nije mogla nabavljati materijal za slikanje. Njeno nezadovoljstvo postalo je kronično. Mrzila je jutro kada je morala ustati i krenuti na posao. Sanjala je o poslu na kojem bi mogla slikati.

Jednog dana ponudili su joj mjesto za koje je bio potreban ekonomski fakultet. Plaća je bila bolja, a i status. Na opće iznenađenje, ona ga je odbila. "Zanima me slikarstvo, ekonomija mi je dosadna" bilo je njeno obrazloženje. "^ekat ću na neki posao u kojem ću moći iskoristiti svoj slikarski talent". Nikakva uvjeravanja nisu pomogla.

Nije shvatila da bi je novi posao, iako nije bio ono što je htjela, mogao približiti cilju. Imala bi više novaca za slikarske potrebštine, susretala bi nove ljude od kojih bi joj neki možda mogli pomoći u traženju novoga posla, poslovni status bio bi veći pa bi se vjerojatno i bolje osjećala. Osim toga, uvijek je postojala mogućnost da joj se novi posao svidi.

Ona i danas mrzi svako jutro kada se mora ustati i krenuti na posao. Ne slika, jer plaća jedva dostaje za preživljavanje.