Razgovor sa psihologinjom: "Ako netko ovako izražava bol, to je poziv za pomoć koji treba ozbiljno shvatiti"

Nesuicidalno samoozljeđivanje tema je o kojoj se rijetko govori otvoreno, a još rjeđe s razumijevanjem. Samoozljeđivanje se najčešće javlja kod tinejdžera, ali je prisutno i kod osoba odrasle dobi. Ključno je razumjeti što je nesuicidalno samoozljeđivanje i osobe koje se samoozljeđuju kako bi im se na vrijeme mogla pružiti odgovarajuća podrška i pomoć.

Odlučili smo istražiti uzroke, posljedice i načine pomoći osobama koje se bore s ovim problemom. O tome smo razgovarali sa Sanjom Bijelić Gudelj, magistrom psihologije i certificiranom dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom, koja nam je pomogla razjasniti ključne aspekte nesuicidalnog samoozljeđivanja.

Sanja Bijelić Gudelj, magistra psihologije i certificirana dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja

Što je nesuicidalno samoozljeđivanje?

Nesuicidalno samoozljeđivanje odnosi se na namjerno nanošenje tjelesne ozljede bez namjere da se izazove smrt. Ovo ponašanje najčešće služi kao način suočavanja s emocionalnom boli, za razliku od suicidalnih pokušaja koji su usmjereni na okončanje života, objašnjava naša sugovornica i dodaje:

„Ponekad se može dogoditi da su samoozljeđivanje i suicidalne misli i ponašanja prisutni istovremeno. Samoozljeđivanje je zapravo najčešće i najznačajniji prediktor pokušaja suicida zato je od iznimne važnosti shvatiti ga ozbiljno i pristupiti liječenju na vrijeme.“

Zašto dolazi do samoozljeđivanja?

Psihologinja naglašava da samoozljeđivanje najčešće pogađa adolescente i mlade odrasle osobe, pri čemu su prve epizode najčešće između 12. i 14. godine. U toj fazi života mladi su izloženi povećanom stresu, vršnjačkom pritisku i nesuglasicama s roditeljima i drugim autoritetima. Osobe koje se samoozljeđuju često imaju nisko samopoštovanje, ne znaju se nositi s teškim emocijama i sa stresnim situacijama. Također, osobe koje podliježu samoozljeđivanju često su proživjele neka traumatska iskustva kao što su obiteljski problemi, smrt bliske osobe, zlostavljanje ili prekid emocionalne veze:

„Mentalni poremećaji kod kojih su osobe češće sklone samoozljeđivanju su depresivni poremećaj, anksiozni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaji hranjenja, opsesivno kompulzivni poremećaj, granični poremećaj ličnosti.“

Kako prepoznati samoozljeđivanje?

Osobe koje se samoozljeđuju često to skrivaju, no postoje znakovi koji mogu pomoći u prepoznavanju ovog problema. Među najčešćim pokazateljima su ponašanja poput izolacije, promjena u raspoloženju, emocionalne nestabilnosti i impulzivnosti. Naša sugovornica dodaje da osim navedenih emocionalnih znakova postoje fizički i ponašajni znakovi prema kojima možemo prepoznati da se osoba samoozljeđuje:

„Kako bi sakrili tragove samoozljeđivanja, djeca i mladi često nose duge rukave i nogavice tijekom cijele godine, čak i kad je jako vruće, izbjegavaju skidanje pred drugim ljudima (npr. u svlačionici, na plaži) te se odupiru bliskom fizičkom kontaktu. Najočitiji znakovi da se netko samoozljeđuje su vidljive rane (porezotine, masnice, opekline), korištenje flastera ili motanje dijelova tijela zavojima, nošenje oštrih predmeta.“

Pravovremeno prepoznavanje ovih znakova omogućuje raniju intervenciju i pružanje potrebne podrške.

Terapijski pristup i strategije prevencije

Dugoročno rješenje za rješavanje ovog problema je stručna pomoć u obliku psihoterapije, a ako osoba ima dublje teškoće može se kombinirati i farmakoterapija (tablete). Najbitnije je da se prepozna uzrok jer obično nesuicidalno samoozljeđivanje ukazuje na dublje emocionalne i psihološke poteškoće.

Osim toga, psihologinja otkriva da postoje i kratkoročne tehnike koje pomažu u trenutku kada osoba ima jaku potrebu za samoozljeđivanjem:

„S obzirom na različite osjećaje koji se javljaju, važno je pronaći distrakciju koja je u tome trenutku najdjelotvornija. One neće uvijek biti učinkovite, ali važno je pokušati. Neke od korisnih distrakcija mogu biti pisanje dnevnika, slušanje glazbe, fizička aktivnost, tehnika disanja, razgovor s bliskom osobom i sl.“

Rušenje mitova o samoozljeđivanju

Samoozljeđivanje je složen i često pogrešno shvaćen problem, oko kojeg se razvilo mnogo netočnih pretpostavki. U razgovoru saznajemo da ljudi često misle da osobe to rade zato što traže pažnju, ali većina to radi jer se tako pokušavaju nositi s intenzivnim emocijama. Psihologinja naglašava:

„Često to rade u tajnosti i osjećaju sram ili krivnju zbog svog ponašanja. Ako netko izražava svoju bol na ovaj način, to je poziv za pomoć koji treba ozbiljno shvatiti.“

Također, razgovor o toj temi neće nekoga potaknuti da se češće samoozljeđuje već naprotiv. Iskren i podržavajući razgovor može pomoći osobi da se osjeti shvaćenom i viđenom:

„Kada pristupimo razgovoru s empatijom i bez osuđivanja, možemo otvoriti vrata ka traženju podrške i boljim načinima suočavanja s emocijama.“

Važno je znati da samoozljeđivanje nije nešto što osoba može jednostavno prestati raditi, jer je to često način suočavanja sa stresom i boli. Sugovornica također dodaje:

„Može postati kompulzivno ponašanje koje se ne može lako prekinuti bez adekvatne podrške, terapije i razvijanja zdravijih strategija suočavanja.“

Iako se češće javlja kod tinejdžera, nesuicidalno samoozljeđivanje može se javiti i kod odraslih osoba koje se bore s dubljim emotivnim problemima. Također, ozbiljnost situacije ne ovisi o dubini ozljeda. Neki mogu imati manje posjekotine, a neki dublje rane. Psihologinja naglašava:

„U oba slučaja, iza tog ponašanja stoje stvarne emocionalne poteškoće. Svaki oblik samoozljeđivanja signal je da osoba treba podršku i pomoć.“

Podizanje svijesti i podrška

Podizanje svijesti o nesuicidalnom samoozljeđivanju ključan je korak u pružanju podrške osobama koje se s njime bore. Naša sugovornica za kraj pojašnjava:

„To je kontinuiran proces koji uključuje edukaciju djece, roditelja i stručnjaka koji rade s djecom, podršku i stvaranje sigurnog okruženja. Kada razumijemo uzroke i pružimo alternativne načine suočavanja, smanjujemo potrebu za destruktivnim ponašanjima i gradimo društvo u kojem se emocionalna bol ne mora skrivati iza ožiljaka na koži.“