Samookrivljavanje

Na sreću, istraživanja su pokazala da iskustva neuspjeha ne moraju nužno dovesti do depresije. I u opisanim Seligmanovim eksperimentima jednu trećinu pasa iskustvo neuspjeha nije učinilo bespomoćnima. Slično je i s ljudima. Mnogo ovisi i o tome kako procjenjujemo situaciju neuspjeha.

Kada se ljudi nađu u situaciji da su bespomoćni obično se pitaju zašto su bespomoćni. Neki će misliti da je situacija takva i da se ništa ne može učiniti. Drugi će misliti da nisu poduzeli sve što se mogli, dok će treći osjećati da su nesposobni bilo što učiniti. Vrlo je opasno ako se bespomoćnost pripiše isključivo vlastitoj nesposobnosti. Takva razmišljanja obično vode do depresije. Depresivni ljudi postavljaju sebi visoke kriterije i striktno ih se drže. Ne uspije li im održati takve kriterije skloni su sami sebe omalovažavati i podcjenjivati. Drugi će ljudi, u istim situacijama, jednostavno primijeniti fleksibilnije standarde ili će odustati od trenutno nedostupnih ciljeva, radije nego li okrivljavati sami sebe.

Depresivni muškarac kojega je napustila žena pomislit će Tako sam loš da me nitko ne može voljeti. Nije ni čudo da me je ostavila. Naravno, postoje i druga moguća objašnjenja tog događaja, ali on ih ne vidi. Možda se zbog razlika u ličnosti nisu slagali i bilo je nemoguće živjeti zajedno, možda ona ima neke svoje neriješene probleme, možda želi živjeti sama iako ga još voli. Postoji veliki broj objašnjenja za nečije ponašanje. Ovaj muškarac odabrao je najgore.

Kada je najgore objašnjenje jednom odabrano ono ima tendenciju pojačavanja. Osoba misli samo o tome i sve što se dogodi postaje samo još jedan dokaz njene bezvrijednosti.

Opisali smo slučaj koji je za većinu ljudi izrazito stresan (napuštanje bračnoga partnera). No, velik broj ljudi reagira samookrivljavanjem i na najmanju sitnicu - npr. odbije li netko njihov poziv u kino, zagori li ručak ili ako naprave sitnu grešku na poslu.

Paul Hauck18 u svojoj knjizi "Depresija" opisuje kakve pogubne posljedice to može imati. Osim štetnih posljedica samookrivljavanja on navodi i neke "koristi" koje ljudi od toga imaju, a koje ih sprečavaju da išta promijene. Koristi su, dakako, samo prividne i vrlo kratkotrajne.

a) Samookrivljavanje je nasilje nad vlastitom osobom

Kada se okrivljava, čovjek o sebi vrlo loše misli, prezire se i kažnjava. Prema samom sebi se odnosi kao prema neprijatelju.

Što bismo učinili da nam to radi netko drugi i da se ponaša prema nama na tako sramotan način? Vjerojatno bismo se bunili i borili za svoj integritet. A sada to isto nasilje činimo sami prema sebi. Ako smo doista za nešto krivi, jedino što možemo učiniti jest idući put ne ponoviti pogrešku. Stalno mučenje okrivljavanjem neće ništa promijeniti.

b) Iza samookrivljavanja krije se taština

Loše mišljenje o sebi zajednička je karakteristika svih depresivnih osoba. Stoga tvrdnja da se iza samookrivljavanja krije taština zvuči prilično neobično. Već smo rekli da takvi ljudi imaju vrlo visoke kriterije i da ih teško mijenjaju. Greške su dopuštene drugim ljudima, ali ne i njima. Oni moraju biti savršeni. Teško podnose činjenicu da su i oni samo ljudi: nesavršeni, s manama i greškama. Stoga je bolje od sebe prestati očekivati savršeno ponašanje i svoje postupke prihvatiti onakvima kakvi jesu.

Zamislite osobu koja nešto mora uraditi. Ona pokušava, trudi se i daje sve od sebe. Druga osoba je stalno nadgleda, kritizira, "traži dlaku u jajetu", požuruje... Što mislite kako se osjeća prva osoba? Vjerojatno vrlo loše. To sigurno ne biste nikome preporučili. Zašto to onda radite sami sebi?

c) Iza samookrivljavanja nalazi se nedostatak hrabrosti

Često sebe okrivljujemo zbog različitih stvari samo iz straha da ne bismo u svome životu morali nešto promijeniti. Tako se primjerice može dogoditi da neka osoba od nas traži i očekuje previše. Npr. suprug je očekivao od svoje supruge da uvijek bude uređena i raspoložena, da kuća bude savršeno čista, da ručak bude uvijek na vrijeme gotov i da djeca ne prave nikakve probleme. Svaki put kad nešto od ovoga nije bilo u redu ona se osjećala krivom misleći da je loša majka i supruga. To naravno nije bilo istina. Svi njeni prijatelji slagali su se da je riječ o osobi koja jako dobro brine za svoju obitelj. Greške o kojima je govorila bile su zanemarive. Pravi problem proizlazio je iz odnosa sa suprugom. Trebala je razgovarati s njim o njegovim očekivanjima i odlučiti što je realno a što ne. Ona to nije bila u stanju jer se bojala što bi se moglo dogoditi. Bilo je mnogo lakše okrivljavati sebe i voditi unaprijed izgubljenu bitku za savršenstvom.

Ovakve osobe krivo procesiraju informacije. Obične, svakodnevne, neugodne događaje smatraju tragedijama, a ako ih netko odbije za njih to znači "Nitko me ne voli". Na taj način se osim samookrivljavanja može javiti i samosažaljenje, što dodatno pogoršava situaciju.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: