Smisao života

Dubina sreće

Kreiranje smisla je jedna vrste dijaloga između unutarnjeg i vanjskog svijeta. To je stvaranje svog osobnog, jedinstvenog jezika za komunikaciju s cjelokupnom stvarnošću. Sama riječ "dijalog" potječe od riječi "dia" i "logos" što u doslovnom prijevodu znači tijek značenja ili tijek smisla. Taj tijek je nigdje drugdje nego u svakodnevnici. Nije nam potrebna izolacija, odlazak na planinu ili u pećinu kako bi se odmorili od života, odvojili se od njega i tamo negdje, s pristojne distance ga "shvatili". Život se izražava kroz bezbroj raznolikih detalja običnog života. Kada smisao tražimo unutar života - u radnom danu, u simpatičnim i antipatičnim kolegama, u sretnim i bolnim trenucima - kada ga tražimo unutar, a ne izvan života, sama potraga produbljuje doživljaj postojanja.

Pri tom su i zadovoljstvo i frustracija, i sreća i patnja tu da nam prošire okvire života. Viktor Frankl, psihijatar i osnivač logoterapije (terapije smislom) je promatrajući oboljenja nekadašnjih zatvorenika koncentracijskih logora (među kojima je i on sam bio) utvrdio da ne postoji samo patologija stresa, već i patologija rasterećenja. Iz svojih istraživanja je zaključio da ne treba pod svaku cijenu izbjegavati napetosti, već u život unositi određenu zdravu dozu napetosti. "Nije važna homeostaza pod svaku cijenu", navodi Frankl, "već noodinamika - bipolarno polje napetosti koje se otvara između čovjeka i smisla."

Patnja je nešto čemu najteže pronalazimo smisao. Kada smo u snažnoj fizičkoj ili emotivnoj boli, onda se filozofiranje o smislu života čini kao puka besmislica. Kako naći smisao u tome da je netko, ni kriv ni dužan, već kao dijete proživio teške traume? To samo po sebi nema smisla. Kao djeca, izloženi smo svijetu kakav jeste, sa svim njegovim svijetlim i tamnim stranama. Kasnije, tijekom života, takve događaje možemo "posložiti" na smislen način. Prihvaćanje, doživljavanje i shvaćanje vlastite, individualne životne priče je mnogo vrijedniji generator smisla od većine univerzalnih učenja koja nam objašnjavaju naše živote iz neke udaljene, kozmičke perspektive. Individualna životna priča je ono što nam omogućuje stalno otkrivanje novih odgovora na pitanje: kakav sam ili kakva sam?

U traženju odgovora na to pitanje, nemoguće je izbjeći i teške, tužne ili zbunjujuće trenutke. Ako tvrdimo da je smisao u ljubavi ili da je smisao u sreći, što je onda sa svim onim osjećajima koji nisu ni ljubavni ni veseli, tu su? Kada odbijamo doživjeti život u cjelini, u svoj toj šarolikosti svakodnevnih radosti, tuga, ljutnji, strahova, nježnosti i oduševljenja, počinjemo vjerovati da je moguće naučiti biti stalno biti pozitivan i sretan. Živimo u narcističkom društvu u kojem je "biti sretan" pitanje prestiža i ta, površna, naučena, lažna sreća je zapravo vanjska fasada, nešto zgodno za pokazati, a ne prava unutarnje istina. O životu i svojoj ljudskoj prirodi možemo nešto naučiti, kako iz sreće i zadovoljstva tako i iz patnje, ljubomore ili bijesa. Perfekcionistička vizija sebe kao nekog tko uvijek ima prave odgovore, snalazi se u svakoj situaciji i stalno vidi da je čaša do pola puna, a ne do pola prazna nas čini neosjetljivima i površnima. Kreiranje životnog smisla se prije svega bazira na iskrenosti prema sebi, jer najviše napredujemo onda kada si priznamo "ono kako jeste" umjesto da stalno težimo "onome kako bi trebalo biti". Definicije o tome "kakvi bismo trebali biti" nisu izvor sreće, već izvor frustracije. Život se uvijek događa u sadašnjosti i mir sa sobom onakvima kakvi jesmo je osnova smislene povezanosti naše unutarnje i vanjske stvarnosti.