Smisao života

Svakodnevna čuda

Kreiranje smislenog života predstavlja jednu od najsnažnijih motivacijskih snaga čovjeka. Ogromna je razlika među onima koji "vide" i onima koji "ne vide" smisao u svojim akcijama. Oni koji traže, otkrivaju ili kreiraju smisao (pa makar se konačan cilj, sa svakim novim korakom, činio sve daljim) imaju osjećaj da idu nekud, da napreduju, da se ne kreću besciljno. Pri tom uopće nije bitno naći odgovor, već produbiti pitanje. To je ono što uvijek iznova budi znatiželju i želju za daljnjim istraživanjem i upoznavanjem života. Smisao života na taj način postaje sama potraga za smislom. Važno je biti na putu, a ne stići na cilj. Cilj je u ovom slučaju samo pokazatelj smjera.

Pokušamo li iskreno odgovoriti na pitanja: Otkud stvarnost? Otkud ja? Otkud ti? Kako to da postojimo?, shvatit ćemo da je svaki odgovor zapravo nečija tuđa priča. Veliki prasak, evolucija, sedmodnevna kreacija, reinkarnacija, kozmička braća, vanzemaljska inteligencija. Neke priče nam mogu zvučati prihvatljivo, a neke druge ne. Ovisno o tome od koga smo ih čuli, s koliko godina smo ih usvojili i u kakvim životnim situacijama su doprle do nas, te priče će ostaviti više ili manje traga na naša uvjerenja. No, prihvaćajući takve, već utvrđene odgovore zapravo se zakidamo za autentičnu, vlastitu, individualnu potragu. Kada smo u aktivnoj poziciji kreatora smisla, imamo više motivacije za istraživanje i upoznajevanje sebe i svijeta. Potraga za smislom je jedna vrsta komunikacije sa stvarnošću koja produbljuje doživljaj života i povećava naše kapacitete za čuđenje, radost i suosjećanje.

Biti čovjek je jedino stanje za koje znamo i zato je izuzetno dragocjeno. Tu smo gdje jesmo, u svijetu kakav jeste i to je zaista veliko čudo. Kao djeca smo svoje roditelje obasipali s bezbroj pitanja na koja ni kao odrasli nemamo odgovore. Zašto postoji vjetar? Što je smrt? Od čega je napravljeno vrijeme? Kao odrasli, odvikli smo se od postavljanja "čudna pitanja", ali to ne znači da smo odgovore na njih učinili puno dostižnijima. Kolika je god raznolikost postojanja, toliko raznolika može biti i paleta našeg čuđenja. Ipak, većinu ljudi od tog čuda svakodnevnog života obuzima dosada. Ulica, auto, stan, posao? Sve smo to već bezbroj puta vidjeli. Recimo to ovako: kod prosječnog čovjeka, sposobnost divljenja opada proporcionalno s godinama. A ako se oko bilo koje pojave malo dublje zapitamo, opet dolazimo do toga da nemamo odgovora. Svježinu življenja održava svjestnost o tome da je svo naše znanje i iskustvo samo podskup univerzalnog čuda života.