Što je opraštanje?

Oprostiti ili ne?

Robert Enright definira opraštanje kao spremnost da se odreknemo prava na ogorčenje, negativnu procjenu i ignoriranje osobe koja nas je neopravdano povrijedila, razvijajući pritom ono što osoba nije zaslužila - suosjećanje, velikodušnost pa čak i ljubav. Ono što objedinjuje ovu i mnoge druge definicije opraštanja jest pozitivna unutrašnja, psihološka, promjena koja se u osobi događa u odnosu na onoga tko se o nju ogriješio. Ma, jednostavnije rečeno: mrzio sam te zbog onoga što si mi učinio, sad te više ne mrzim - što ne znači da ću to zaboraviti (možda i hoću) i da ću te baš zavoljeti ili dalje voljeti (možda i hoću, ali bit će mi teško).

Kako ljudi sazrijevaju (baš da ne kažemo da postaju stariji), to lakše opraštaju. Dok su još zeleni, prihvatljivo im je oprostiti tek nakon osvete (ti si prevario mene, sad ću ja tebe, pa smo kvit) ili barem nakon dobrog iskupljenja (što li je ono David Beckham kupio svojoj ženi Victoriji kad se otkrilo da ju je varao s tajnicom: prsten od milijun funti ili jahtu?). Kad, dakle, sazriju, više im nije ni do osvete (valja bome i naći nekog prikladnog za osvećivanje!), a niti do jahti i prstenja. Sad se na opraštanje gleda kao na bezuvjetni poklon osobi koja je u suštini dobra.

Može se reći da je do opraštanja došlo kad je žrtva postala bolja, tj. unaprijedila svoje osjećaje, svoje mišljenje i ponašanje - upravo zbog toga što joj se dogodilo. Na opraštanje se može gledati i kao na promjenu u motivaciji: osoba postaje sve manje željna osvete i izbjegavanja nasilnika, a istovremeno joj se povećava razina dobrih namjera - ali baš i ne u svim slučajevima.

Kako bismo točnije razlikovali o čemu se to zapravo radi, evo nekih kriterija prema kojima se osobine opraštanja i milosrđa procjenjuju:

To je ispunjavajuće iskustvo - osobito kad je teško oprostiti i kad ne možemo odmah prihvatiti da je opraštanje prava stvar koju trebamo učiniti. Osveta zna biti slatka, a okretanje i drugog obraza ne mora značiti da i po njemu nećemo dobiti. Znajući sve to, čovjek doista mora biti jak da oprosti, da pruži drugu šansu, da bude milosrdan. Znanstvenim terminom rečeno, to mora biti stabilna crta njegove ličnosti (takav je uvijek, a ne samo utorkom prije podne - ako ne pada kiša).

S moralne se strane to visoko vrednuje: primjerice, dirnuti smo kad žrtva traži milost za svog zlostavljača. (Oprosti im, Bože, ne znaju što čine.) No, u takvim se situacijama postavlja i pitanje može li se pretjerati s opraštanjem i milosrđem? Vjerojatno može, kao uostalom i s drugim stvarima i osobinama: radoznalošću, ljubaznosti i dr. No i kad su, recimo, opraštanje i milosrđe pretjerani, nećemo prigovarati zbog tih osobina samih za sebe, nego zbog posljedica koje one mogu prouzročiti. Tako se pretjerano opraštanje može kositi s pravednošću, a milosrđe može provocirati proračunatost. 

Postoje društveni rituali kojima se opraštanje i milosrđe potiču. Od malena potičemo djecu da si nakon svađe pruže ruke, da traže oproštaj i da ga znaju primiti. Općenito se čini da ljudi cijene ove osobine više nego što ih sami iskazuju.  U odnosu na druge vrline, ove su ipak rijetke. Tome pridonosi shvaćanje kako je traženje oproštaja i iskazivanje milosrđa tek neobavezna opcija: možeš, ali baš i ne moraš. Kao dodatak priči, dio prestupnika i počinitelja krivičnih i kaznenih djela uopće ne želi preuzeti odgovornost za ono što su učinili i barem se ispričati za to - što bi, recimo, bio neki put do dobivanja oproštaja. Umjesto toga se, na različite načine, bahate. Tako je jedan poznati američki atletičar, nakon nesreće koju je skrivio, izjavio: Dobro, istina je da sam pijan vozio dvjesto na sat po sporednoj ulici na kojoj su se igrala djeca, ali taj događaj je prenapuhan. (Da živi kod nas, još bi nadodao: svi oni koje me sada napadaju ne žele dobro Hrvatskoj!)

Kako izgleda proces opraštanja? Robert Enright i njegovi suradnici tvrde da se opraštanje odvija u četiri faze.

1. Faza razotkrivanja
2. Faza odluke
3. Radna faza
4. Faza traženja smisla

U fazi razotkrivanja osoba istražuje negativan utjecaj koji na njen život ima kroničan osjećaj ogorčenosti, ljutnje i mržnje. Drugim riječima postajemo svjesni da od negativnih osjećaja prema drugoj osobi ima više štete nego koristi. U fazi odluke odlučujemo da ćemo oprostiti. To se naravno neće dogoditi istog dana ili već sutra, ali je taj trenutak odluke početak nečeg novog. U trećoj, tzv. radnoj fazi osoba pokušava oprostiti gledajući na događaj drugim očima, prihvaća povrijeđenost i pokušava shvatiti zašto je druga osoba to učinila. I na kraju u zadnjoj fazi pokušavamo otkriti dublji smisao ili značenje kao rezultat situacije kroz koju smo prošli.