Što je senzorna deprivacija?

Ako naša svijest uobičajeno reagira na promjene u okolini, razumno je očekivati da će se, nestane li tih izvanjskih promjena, promijeniti svijest. Sada ćemo vam to objasniti.

Zamislite da vam netko plati dvadeset dolara po danu, a da za to ništa ne morate raditi, osim ležati. Ležite tako u maloj sobi, na ugodnu ležaju; izvana se ne čuje nikakva buka prometa, čak je i jastuk tako napravljen da vam pokriva uši. Oči vam lagano dodiruje povez koji vam onemogućuje jasno gledanje: vidite samo obrise ostalih predmeta u sobi. Nije vam ni vruće niti hladno. Imate na sebi laganu pidžamu, bez cipela ste koje bi vas žuljale, a ruke su vam do lakta u nekim cilindrima, tako da ne možete ništa dodirivati. (A nemate ni što, niti koga.) Kad želite, donose vam hranu, piće, odlazite u WC. Što mislite, koliko biste na taj način uspjeli izdržati?

Nakon samo nekoliko sati studenti su se počeli dosađivati. Postali su razdražljivi i većina ih je doživljavala "razdoblja praznine" u kojima nisu uspijevali ni na što usmjeriti svoju pažnju. Neki su počeli doživljavati vidne, taktilne i zvučne halucinacije. Vidne halucinacije sastojale su se uglavnom od geometrijskih oblika ili svjetlosnih točaka. Jedan student je vidio maloga žutog čovjeka s crnom kapom, kako se otvorenih usta šeta ispred njega. Drugi je vidio izobličene naočale kako šetaju cestom, a treći vjeverice kako žure noseći na leđima vreće! Mnogi studenti odustali su već prvog dana bez obzira na obećanu zaradu, a onih nekoliko preostalih izdržalo je dva dana.

Prvo takvo istraživanje proveo je Bexton sa suradnicima 1954. godine. Kako je sve ispalo jeftinije nego li su očekivali, stvar su ponovili i mnogi drugi istraživači i - dobili slične rezultate. Ispitanici bi im postali apatični i izdosađeni, imali su teškoća s koncentracijom, moždani valovi su im, i kad su bili budni, ponekad više sličili onima koje producira uspavani mozak... Morali bi odustati.

Duža senzorna deprivacija može izazvati poremećaj u prostornoj i vremenskoj orijentaciji, neobične misli i predodžbe, pa i halucinacije. To je jedan od obveznih postupaka što se primijenjuju pri pranju mozga.

I u svakodnevnu životu teško podnosimo duži nedostatak izvanjskih podražaja: uznemirimo se, počnemo se vrtiti, češati, lupkati rukom ili nogom, pjevušiti, zviždati... sve samo da zadovoljimo ovisnost svoje svijesti o podražajima.

Pobjeći na pusti otok

Pritisnut stalnim i sve većim zahtjevima okoline svatko bi od nas ponekad najradije pobjegao na pusti otok. Nekima je to doista na pameti, no većina ipak pod time razumije privremenu izolaciju, bijeg od svih i od svega, kako bi barem malo došli k sebi.

Psihijatar John Lilly šezdesetih je godina sam na sebi proveo pokus senzorne deprivacije - nešto drugačiji nego što je to gore opisano. Ne samo da si nije platio za uloženo vrijeme, već je - po svoj prilici - cijeli laboratorij instalirao i u svojoj kući; baš nešto i same o tomu razmišljamo. Lijepo se čovjek uronio u bazen zasoljene tekućine čija je toplina održavana na fiziološkoj razini.. (Nos mu je virio izvan vode.) Sama je prostorija bila zvučno izolirana i mračna. Lilly je o svemu pisao tek deset godina kasnije - ne znamo zašto; nismo našle njegov originalan rad, nego prepričavamo ono što su napisali Huffmanica i dvoje Vernoya. Uglavnom, svoje iskustvo opisuje kao - ponovno rođenje: prekrasno, relaksirajuće stanje uma sa živahnim, očaravajućim halucinacijama. (Nije bio drogiran; i drugi su ispitanici osjetili isto.)

Dakle, ovi dezorijentirajući učinci senzorne deprivacije mogu biti i blagotvorni; možda sve ovisi o tomu što očekujemo.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: