Što je zajedničko brzoj vožnji i TV sapunici?

Pridružujemo se kampanji MUP-a i pitamo: Zašto vozite brzo? - Tko, zar ja?, Žuri mi se, Ne znam što bih vam rekao, Ma nemojte... lijep je dan, Volim voziti brzo. Imate li što za dodati? Uopće ne vozite? Dobro, a zašto onda do sitnih sati buljite u napetu televizijsku ponoćnu premijeru ili pak sve dnevne aktivnosti planirate tako da vam kojim slučajem ne izmakne omiljena sapunica? Ili, zašto odlazite na nogometnu utakmicu na kojoj se uvijek naživcirate i raste vam tlak?

Istraživanja pokazuju da ljudi imaju neku svoju optimalnu razinu uzbuđenosti i da ju jednostavno - nastoje postići i zadrzati: netko brzom vožnjom, netko TV sapunicom.

Da bismo objasnili što se točno zbiva, moramo uključiti malo fiziologije. Neće biti teško ali, ako baš hoćete - možete naredni odlomak i preskočiti. Zapravo, sad kad sam ga ponovno pročitala, ipak vam savjetujem da ne preskačete; jako je dobro napisano.

Na naša osjetila (oči, uši, nos, jezik, koža) stalno djeluju različiti podražaji iz okoline. Mi, međutim, znamo samo za one koji nam, kao živčano uzbuđenje, uspiju doprijeti do mozga, dakle, uspješno se prenesu živčanim vlaknima, preko tzv. talamusa (dio mozga) do dežurnog područja u kori velikog mozga. To je jedna ruta. Ali, postoji i još jedna. Ona vodi kroz retikularnu formaciju (spominjali smo ju kad smo govorili o spavanju jer je upravo ona odgovorna za spavanje odnosno budnost organizma), a potom - pazi sad! - drma cijelom moždanom korom. Što naime vrijedi ako nam slika nekog predmeta stigne do vidnog centra u mozgu? Možemo reći: vidim. Ali najčešće je dobro znati i što je to što vidimo, je li nam to važno i zašto nam je važno i još puno toga. (Inače ispada da gledamo kao tele u šarena vrata.) Za odgovore na sva ova dopunska pitanja od koristi je - ostatak mozga. Zato i on mora biti aktiviran. Kod nekih je ljudi za to aktiviranje dovoljna već i manja jačina živčanog uzbuđenja, a drugima treba dobro prodrmati mozak da bi se potom pokrenuli na neku akciju. Svatko ima svoju granicu paljenja. Ako je uzbuđenje što kroz retikularnu formaciju pristiže u mozak preslabo da bi došlo do ikakva opaljenja, čovjek se osjeća tupavo i glupavo: nije mu ni do čega, letargičan je, sve mu je svejedno... S druge strane, postoje i situacije kad je pristiglo uzbuđenje prejako. Sada biste već sami mogli zaključiti što se tada zbiva. Čovjek je blokiran. Paraliziran. Primjerice, prema procjenama jednog istraživanja nakon Drugoga svjetskog rata, u jeku najžešćih borbi, 75 - 85 posto vojnika je od straha i intenzivnog podraživanja osjetila toliko ukočeno da ne ispale ni metka.

Odnos između stupnja uzbuđenosti i uspjeha u nekoj aktivnosti nije proporcionalan: što više uzbuđenja, bolji uspjeh. Nije niti obrnuto proporcionalan: što više uzbuđenja, slabiji uspjeh. Zakrivljen je: do jedne točke vrijedi proporcionalan odnos, a od nje nastupa obrnuto proporcionalan odnos. Do neke mjere uzbuđenje povoljno djeluje na uspjeh: ako ste primjerice na ispitu, malo uzbuđenje, mala trema, pomoći će vam da se sjetite stvari za koje možda i niste znali da ih znadete. Veliko uzbuđenje, tj. velika trema tako će vas blokirati da nećete znati ni kako se zovete. Ne valja niti ako ste mrtvi - hladni, ako vam je svejedno: uradak će vam i tada biti bijedan. Psiholog Donald Hebb je zaključio, a drugi se složili, da organizmi imaju svoju optimalnu razinu uzbuđenosti, razinu na kojoj postižu najbolje rezultate. Ono oko čega se još nisu svi složili jest pitanje da li ljudi tu razinu postižu i održavaju svjesno, ili je to nesvjesni proces.

Posebno je pak pitanje kako se dovesti na svoju optimalnu razinu uzbuđenosti. Neki odmah ujutro moraju popiti kavu i pripaliti cigaretu - prije niti čuju niti vide; nekima treba pola litre konjaka, neki brzo voze, neki... A kakve su vaše potrebe za uzbuđenjima?

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: