Tko je kriv?

Što li se nalazi u glavama osoba u trenutku kada šakama i letvama mlate četrnaestogodišnjaka? To je pitanje na koje danima uporno pokušavam naći odgovor nakon nedavnog ponovnog nasilja nad maloljetnikom u Sesvetama. Vjerujem da nisam jedina. Na to pitanje odgovor traže i institucije i stručnjaci i svaka osoba s kojom sam zadnjih dana prokomentirala taj slučaj. Kakvi su to mladi monstrumi, koji ih poriv tjera da svoje živote upotpunjavaju ovakvim zlodjelom? Čija su to djeca, kakvim se to roditeljima vraćaju nakon ovog strašnog čina, je li ih netko dočeka kod kuće, otvori im vrata, pita ih kako su, gdje su bili i što su radili? I na kraju, osnovno pitanje, tko je odgovoran?

Danas često čujemo u razgovoru kako su mladi postali strašni, neodgojeni, razulareni, nepristojni , ali nitko ne govori zašto su takvi. Ja pripadam onoj struji koja tvrdi da sve dolazi iz kuće, pa tako i mislim da su djeca onakva kakvima smo ih odgojili mi, roditelji, a ne društvo. I ja sam nekad bila tinejđer, dobro se sjećam tih turbulentnih dana svoga života. Bilo je oko mene svakakvih mladih osoba. Sjećam se jednog društva koje je za zabavu voljelo obijati kioske u kojima su se prodavale novine, jedna druga ekipa iz kvarta je organizirano odlazila na dogovorene tučnjave u drugi dio grada. Uvijek je postojao jedan dio društva koji je bio sklon problemima. Iako, moram priznati da se ne sjećam da se netko tukao iz čiste obijesti ili dosade. Neki od mojih poznanika iz tog razdoblja odslužili su svoje u popravnim domovima i danas imaju svoje obitelje i svoju djecu, vjerojatno iste dobi kao i premlaćeni dječak iz Sesveta. Kako danas razmišljaju dok se njihova djeca navečer zimi vraćaju iz škole? Koja si pitanja postavljaju na koja možda nemaju odgovor?

Tko je kriv za sve veći porast nasilja među mladima? Jesu li to roditelji koji u egzistencijalnom grču i recesijskom očaju nemaju niti vremena niti volje i živaca komunicirati aktivno sa svojom djecom? Aktivno, znači, postavljati pitanja, slušati odgovore, ponekad i bez pitanja biti spreman ostaviti sve svoje poslove, brige i misli i biti spreman samo na slušanje.

Moje dvoje djece u tinejđerskim godinama vrlo je zahtjevno. Sa svakim od njih navikla sam od ranog djetinjstva svakodnevno pretresati sve dnevne događaje. Kako rastu i kako sam ja sve rjeđe svjedok njihove svakodnevice, tako se i razgovori produžuju i postaju sve kompleksniji. Nisam uvijek raspoložena, a niti odmorna za slušanje ponekad banalnih, ali ponekad i važnih doživljaja, no uvijek sam spremna ostaviti sve što radim u tom trenutku i biti samo njihova. Često kroz naizgled nevažne situacije iščitavam njihove brige i nedoumice. Ne nudim im rješenja, ne namećem svoje mišljenje, ali pokušavamo sa svih strana sagledati situacije i moguće posljedice. Biti roditelj, najodgovorniji je posao na svijetu. Ukoliko snimim lošu pjesmu, nema veze, slijedeća će možda biti bolje. Ali ako krivo i loše odgojim svoje dijete, postoji opasnost da će uskoro krenuti u pohod i nasiljem rješavati svoje probleme. Ne nužno svi, ali čini mi se da je nedostatak odgoja bitna karika kod porasta nasilja među mladima.  Zato se ne pitam više što li je u glavama tih nasilnika koji mlate slabije od sebe, nego što li je u glavama njihovih roditelja kada gledaju u što im se pretvaraju djeca. I samo me zanima, hoće li društvo adekvatno kazniti te mlade, opasne kriminalce, a pogotovo njihove roditelje koji su svojim neodgovornim ponašanjem i nedostatkom odgoja ugrozili život svojeg i tuđeg djeteta. Sada je vrijeme da se institucije odgovorno uključe, a ne da zatvaraju oči pred problemom, kao već nažalost toliko puta. Koliko se još ubojstava, premlaćivanja mora dogoditi da krenemo ispočetka, da roditelji shvate kako su oni na prvom mjestu liste odgovornosti za stvaranje nasilnika. A ako to ne mogu sami, onda je društvo dužno umiješati se i pomoći u odgoju. Jedino tako možda ćemo spriječiti da već sutra netko premlati naše dijete.