Unutarnje dijete - izvor ljubavi

Mi smo i djeca i odrasli

Pogledajmo kako se ponašaju djeca. Ona su tu, u trenutku, uronjena su u život, upijaju ga, daju i primaju bez procjene i kalkuliranja. Viču kad su ljuti, plaču kad su tužni, smiju se kad su radosni. Svi smo mi nekada bili takvi. A zatim smo kroz odgoj dobili mnoštvo zabrana i duboko u sebe primili gomilu pogrešnih uvjerenja o sebi samima: "Ne pokazuj osjećaje, budi jak", "Ne zabavljaj se, to je gubitak vremena", "Ne budi iskren i otvoren - manipuliraj i kontroliraj, jer jedino tako možeš dobiti nešto za sebe", "Zasluži ljubav udovoljavajući drugima", "Ne budi nikome blizu, ljudi su opasni", "Ne misli svojom glavom jer tvoje odluke ionako nisu dobre", "Uklopi se u sustav, ništa ne možeš promijeniti".

Paleta loših, destruktivnih uvjerenja o sebi je jako široka. Neki od nas su dobili veću, neki manju porciju takvih poruka. Nekada smo to slušali od roditelja, a kao odrasli iste priče nesvjesno produciramo sebi samima. Interpretirajući svijet kroz prizmu takvih uvjerenja, živimo život koji je programiran od strane naših tata i mama. Živimo život koji se plete oko grešaka koje su i oni sami naslijedili, u istom ili nekom drugom obliku, od svojih roditelja. To je kao da nad glavom, umjesto otvorenosti svijetu imamo kontrolnu ploču s definicijama našeg "ja". To zatvoreno, programirano "ja" je upravo ono što ubija doživljaj života. To su sputanosti odrasloga koji vapi za slobodom duha. To je zaboravljeni glas unutarnjeg djeteta.