Visoko osjetljive osobe - radi li se o urođenoj osobini ili se javlja kao posljedica okoline

U 2022. godini je nemoguće ne naići na temu visoko osjetljivih osoba, na engl. Highly sensitive person (HSP), bilo to u novijoj znanstvenoj literaturi, na Facebooku, Instagramu, edukativnim stranicama, odnosno bilo gdje na internetu. Pod tim terminom visoke osjetljivosti misli se na osobe koje su vrlo osjetljive, odnosno smeta ih određena tkanina odjeće koju svakodnevno nose (npr. ne podnose neprirodne tkanine i određene teksture da ih diraju po koži), zvukovi, mirisi i njihova percepcija okoline je također preosjetljiva, odnosno nagli i jaki zvukovi za te osobe mogu biti vrlo stresni, mirisi pojačani, kao i okusi, a osjećaje drugih ljudi takve osobe doživljavaju vrlo osobno, odnosno emocije drugih ljudi visoko osjetljiva osoba osjeća kao svoje vlastite, pa tako za te osobe kažu da imaju vrlo visok nivo empatije, no je li to zaista istina?

Radi li se o osobini ili obrambenom mehanizmu tih osoba? To se iskreno vrlo često pitam, ali ovim putem NAGLAŠAVAM kako se cijeli tekst u nastavku radi o MOM OSOBNOM MIŠLJENJU, a NE potvrđenim znanstvenim istraživanjima i činjenicama.

Na fakultetu se ne sjećam da je termin visoko osjetljivih osoba uopće ikada bio spomenut, ali nakon završetka fakulteta i početku iščitavanja puno šireg područja od same psihologije sam počela nailaziti na njega sve češće i češće, da bi danas na Instagramu svaka druga objava imala naslov ''Procijenite za sebe jeste li visoko osjetljiva osoba…''.

Taj termin danas ne koriste samo psiholozi i psihijatri, već i life coachevi i ostale struke koje rade u direktnom radu s ljudima. Priznajem da sam i ja za sebe odmah pri prvom čitanju simptoma visoke osjetljivosti osjetila da sam i ja visoko osjetljiva osoba. Jako me smetaju bilo kakve poliesterske tkanine, pri kontaktu s kožom podnosim samo prirodne materijale poput pamuka, lana, svile ili viskoze, a u kontaktu s poliesterom se nekontrolirano znojim, iako su mi npr. ruke hladne. Pri izboru hrane biram hrskave i krute teksture, ne podnosim ništa na žlicu ili kako sam znala reći kao mala ''ljigavo''. Ja sam živi dokaz da se može odrasti na pomfritu i kruhu sa putrom i šećerom, a danas imam 172 cm i 50-ak kilograma. Nisam jaka niti izgrađena, izdužena sam i mršava, a mišići i zglobovi su mi tanki i slabi.

Glasni zvukovi me jako plaše, osjetim miris i okus jače od svojih prijatelja ili partnera, a u kontaktu s ljudima mi je teško odrediti kako se ja osjećam jer cijelim svojim tijelom osjećam osobu s kojom komuniciram. Ne znam gdje počinju moji osjećaji, a prestaju tuđi. Imam veliku potrebu za jakim osvjetljenjem, što iritira moju okolinu jer volim bijela led svijetla imati upaljena uvijek. Cijeli svoj život mislim kako sam vrlo empatična osoba, smatram kako osjećam svoju okolinu, odnosno sve ljude s kojima stupim u kontakt, bilo da ih poznajem od ranije ili ne. Ali, je li to stvarna empatija?

Empatiju definiramo kao potpuno uživljavanje u stanje druge osobe, a pritom razumijemo zašto se osoba osjeća kako se osjeća. Po definiciji empatije bi se reklo da sam ja onda vrlo empatična osoba, ali u direktnom radu s ljudima (kao psihologinja) sam uočila da mi takva vrsta empatije ne pomaže u radu, već odmaže mojim klijentima. Moje potpuno uživljavanje u stanje druge osobe me u biti onemogući da toj osobi pomognem jer ne sačuvam nijedan dio sebe koji ima kapacitet razumjeti drugu osobu, ali joj i pomoći. Također smatram kako sam izrazito socijalna osoba, ali sve više primjećujem koliko me velike gomile ljudi umaraju, kada dođem doma iz zabavnog izlaska uvijek mi treba barem sat vremena tišine i samoće da uopće profunkcioniram ponovno. Neki bi to nazvali i introvertirani ekstrovert, a termin mi se osobno jako sviđa jer točno opisuje moje stanje nakon bilo kojeg druženja s ljudima, bilo to veliko ili malo društvo, isto se osjećam.

Smatram li se visoko osjetljivom osobom? Prije jesam, a danas više ne. Danas smatram (osobno, ne stručno) kako su to sve bili simptomi anksioznog karaktera, a visoka senzitivnost je nastala kao odgovor tijela na nepredvidivu i nestabilnu okolinu.

Djeca se vrlo brzo prilagođavaju svojoj okolini, a emocionalna stanja roditelja upijaju kao spužve. Kada dijete doživljava svoju vlastitu jaku emocionalnu reakciju, to dijete očekuje od roditelja da ga utješe, pruže razumijevanje i podršku. Ako roditelj nema emocionalnih kapaciteta na taj način reagirati, npr. roditelj je kao dijete sam sebe smirivao plačem, nitko ga nije dolazio utješiti, taj isti roditelj će najvjerojatnije i svoje dijete odgajati na isti način jer: ''… i mene su tako odgajali i vidi me kako sam dobar ispao…''. Ne samo da će ga tako odgajati već će i dijete osjetiti sve one osjećaje koje si je taj roditelj potiskivao godinama, a to su prvenstveno tuga jer dijete u tom trenutku ostaje samo, a nema kapaciteta se samo regulirati, zatim sram, a na kraju i ljutnja jer se samo moralo izboriti da preživi. Djeca se na taj način ne uče regulirati svoje emocije, već ugasiti svoje emocije. Recept za ljubav postaje : ''…ako nekoga volim i želim u svom društvu, MORAM potisnuti svoje emocije i potrebe. Jedino kad potiskujem sebe, drugi me vole…''. Pretužno zar ne?

Kakvo postaje dijete koje potiskuje svoje potrebe kako bi dobilo ljubav? Mrzi svoje postojanje, srami se svojih emocija, lako gubi fokus i pažnju, vrlo često ''sanjari'', odnosno kada izgubi fokus ode u svijet svojih fantazija. Jako često takva djeca dobiju i različite dijagnoze: ADHD, poremećaje ponašanja, poremećaj senzorne integracije itd…

Nakon svega navedenog, smatram kako je visoka senzitivnost odgovor tijela na visoku razinu stresne i nepredvidive okoline. Smatram kako je ona simptom da se okrenemo sami prema sebi i pogledamo u sebe koje su to emocije koje potiskujemo kako bi drugima bilo lakše? Koliko puta ste prešutili svoje stavove i mišljenja zbog mira u kući? Koliko puta su vam rekli da ste preosjetljivi pa ste na to još postali još osjetljiviji ili još gore, naučili ste se potpuno emotivno ugasiti kada za to dođe potreba? Samo ću reći još jednu informaciju, a to je: niste se naučili ugasiti, svi vaši osjećaji ostali su unutar vas i vraćaju se na vas autoagresijom kao i meni, po noći škripite zubima, frčete kosu, grizete nokte, lupkate nogom i mislite kako vas to smiruje, a to vas u biti podsjeća na to kako imate puno neriješenih osjećaja unutar sebe kojima je vrijeme da izađu van.