Zašto osjećamo krivnju?

Krivnju osjećamo svaki put kad procijenimo da smo mi jedina osoba koja može pomoći i da zbog toga moramo preuzeti odgovornost. To je ponekad točno. Zaista se može dogoditi da smo mi jedina osoba koja u određenoj situaciji može pomoći. U takvoj situaciji trebali bismo pomoći čak i ako nam to, osobno, ne odgovara. Međutim, to su zaista vrlo rijetke situacije.

Jaku krivnju osjećamo i kad nam osoba koja ima problem izgleda potpuno bespomoćna. To su, primjerice, bebe i mala djeca, jako bolesni ljudi ili invalidi. Posve je normalno da se osjećamo krivima ako im nismo pomogli, a mogli smo. No, većina ljudi nikad nije potpuno bespomoćna, iako se često pokušavaju takvima prikazati.

Vrlo jak osjećaj krivnje javlja se i kad nam neka bliska osoba kaže (izravno ili neizravno) Učinio bi ti to da ti je stvarno stalo do mene! Pritom to mogu biti neke razmjerno sitne stvari (ići na izlet iako vam se ne ide, promijeniti frizuru iako vam se postojeća baš sviđa) do zaista velikih (odreći se karijere, dati otkaz i/ili se preseliti u drugu državu, a ništa od toga doista ne želite). Zahtjev sam po sebi možda i nije problem. Problem je u tome što vam druga osoba daje poruku Ako ne učiniš što želim,sebična si i loša osoba kojoj uopće nije stalo do mene. Dakle, druga osoba uzima sebi za pravo da vas proglasi lošom osobom u skladu sa svojim vlastitim kriterijima!

I na kraju, obično osjećamo krivnju kad su naše želje i želje druge osobe u konfliktu, a znamo da će druga osoba imati problema ili neugodnosti ako se budemo ponašali prema vlastitoj, a ne po njezinoj želji. Primjerice, prijateljica vas je zamolila da joj čuvate dijete, a vi biste svakako željeli otići na proslavu rođendana najboljem prijatelju. Ako odbijete i odete na proslavu rođendana, vjerojatno će vas mučiti krivnja.

Naučite razliku između prave pomoći i "spašavanja"

Što znači prava pomoć? To znači da:

a.       pomažemo osobi kojoj pomoć treba

b.      pomažemo osobi da stekne znanja, vještine i samopouzdanje da u budućnosti može pomoći sama sebi

Što znači spašavanje?

Spašavati znači pružati pomoć osobi koja tu pomoć ne treba, ili je pružati tako da osoba ne postane sposobna sama riješiti problem. Evo nekoliko primjera:

Dijete je dobilo jedinicu iz lektire. Prava pomoć bila bi učiti s njim i pokazati mu kako da drugi put valjano napiše lektiru. Spasavanje bi pak bilo  napisati lektiru umjesto njega (što, nažalost, mnogi roditelji čine). Dijete neće naučiti kako se piše lektira, drugi put će opet dobiti lošu ocjenu, a da o stjecanju samopouzdanja i ne govorimo.

Vaš brat dobro zarađuje ali živi na visokoj nozi i pred kraj mjeseca doslovno nema za hranu. Uvijek dolazi k vama moliti  da mu posudite novac. Ako to učinite - ne pomažete mu, nego ga spasavate. On nema nikakva razloga da svoje neodgovorno ponašanje promijeni.

Kada se radi o pravoj pomoći, osoba kojoj pomažemo mijenja svoje ponašanje i, nakon nekoga vremena, naša joj pomoć više nije potrebna.

Ako odbijete nekome pomoći ili ne učinite nešto što mislite da ste trebali i pritom osjećate krivnju, postavite sebi sljedeća pitanja. Ona će vam pomoći da odredite je li vaša krivnja opravdana:

Treba li osobi pomoć?

Prvo se upitajte treba li osobi doista pomoć. Naime, neki ljudi su usvojili takav životni stil da svaki svoj problem pokušavaju prebaciti na nekoga drugog. I nepogrešivo otkriju osobe kojima je teško reći ne i koje se zbog toga osjećaju krivima. Ocijenite, dakle,  da li osoba to što traži od vas zaista ne može učiniti sama, ili joj je, naprosto, lakše da to  umjesto nje - učinite vi .

Je li osoba zaista bespomoćna?

Možda je  bespomoćna samo u vašim očima? Ima li ona možda mogućnosti, sposobnosti, znanja i vještine za rješavanje problema a  koje vi ne vidite?

Kakva bi joj pomoć najbolje došla?

Ako je dijete dobilo jedinicu iz lektire, onda zaista morate priznati da, napisati lektiru umjesto njega, nije prava pomoć. To je možda za vas najlakše, najbrže a i dijete će (vjerojatno) dobiti dobru ocjenu. Ali na duži rok, to nije  rješenje problema. Upitajte se kako biste mu najlakše mogli pomoći? Da vi učite s njim? Da ga potaknete da zatraži pomoć od prijatelja? Da platite instrukcije? Što bi od toga najviše koristilo djetetu na duži rok?

Isto vrijedi i za svaku drugu osobu kojoj pomažete. Kakvu biste joj pomoć trebali pružiti, a da nakon nekog vremena ona bude sposobna sama rješavati svoj problem?

Koliku pomoć joj možete pružiti, a da nakon toga ne budete ogorčeni i ljuti?

Ponekad napravimo nešto da bismo pomogli  i zbog toga se odreknemo neke svoje želje ili potrebe. Ako se nakon toga osjećamo dobro i zadovoljni smo - onda nema problema. Nerijetko smo sretni i ispunjeni kad nekome pomognemo bez obzira na to što smo se kod toga morali žrtvovati. Problem nastaje tek ako smo nakon toga ljuti, ogorčeni, povrijeđeni ili deprimirani. To je znak da smo vjerojatno krivo zaključili da su u danom trenutku potrebe i želje druge osobe bile važnije od naših.

Dopuštate li osobi da vas ucjenjuje?

Mnogi ljudi pokušavaju druge navesti da učine nešto - ucjenom. Pritom se ne radi o materijalnoj ucjeni (Torbu s milijun kuna ostavite u kontejneru na uglu ulice B. Vukasa i I. Arapovića ili... znate vi dobro što), nego emocionalnoj (Ako me voliš, ići ćeš sa mnom u kino). Vama se u kino ne ide, ali morate ići,  inače će to značiti da  partnericu ili partnera ne volite! Dakle, vi nemate pravo zadovoljiti svoju potrebu, morate učiniti što druga osoba očekuje od vas - inače vam prijeti... znate vi dobro što.

Ne dopuštajte da vas ucjenjuju. Pomozite nekome jer ste vi tako odlučili, a ne zato što vas je osoba emocionalno ucijenila. Učiniti nešto što ne želite, a drugoj osobi nije prijeko potrebno (može povest mamu u kino, može ići sama, a može i čekat' da se film pojavi u videoteci) nije dokaz ljubavi, nego slabosti.

Ne pomažite ljudima koji ne traže i ne trebaju pomoć

Kad držimo radionicu na temu asertivnosti (inače, asertivnost je način ponašanja kojim vodimo računa i o sebi i o drugima) tražimo od ljudi da identificiraju svoje jake i slabe strane s tim u vezi: što im je od dvadesetak popisanih stvari lako učiniti, što im je teško, što uopće ne mogu učiniti. Na popisu su situacije poput: govoriti pred grupom ljudi, reći svoje mišljenje osobi koja mi je autoritet, kritizirati drugog, primiti kritiku, odbiti manipulaciju itd. Sigurno vas neće iznenaditi kad kažemo da ljudi vrlo često odabiru ove situacije kao teške. Ali i nas je iznenadilo koliko se često među njima nađe: odbiti pomoć koja mi ne treba!

Razmislite o tome! Nerijetko nudimo pomoć ili pomažemo iako osoba to od nas uopće nije tražila! Na taj način preuzimamo odgovornost za drugu osobu i kad to nije potrebno. Ali tako joj na duži rok samo odmažemo, jer čovjek (dijete!) ne može napredovati ako ne nauči preuzimati odgovornost za svoj život. S druge strane, osoba još na nas može biti i ljuta! Stoga, pustite ljude da sami zatraže vašu pomoć ako im je potrebna. (Izuzimaju se utopljenici.) A dijete možete promatrati iz prikrajka dok sâmo piše domaću zadaću.

Osjećaj krivnje je znak da se ono što ste učinili protivi vašoj savjesti. Nemojte pustiti da vas taj osjećaj nagriza. Učinite nešto. Postavite si gore navedena pitanja i odgovorite na njih. Zaključite li da je osjećaj krivnje neopravdan, prestanite sebi postavljati nerealne i perfekcionističke zahtjeve.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: