Posljedice izvanbračne veze

U našoj kulturi partnerova izvanbračna veza gotovo uvijek predstavlja veliki udarac. Ponavljamo, u našoj kulturi. Treba naime znati da je čak tri četvrtine društava poligamno, te da se tzv. tjelesna nevjera ne smatra nečim frke vrijednim. Ostanimo ipak u našoj kulturi. Mnogi ljudi koji su prošli iskustvo nevjere govore da su se osjećali kao da ih je netko zgazio ili im nasilno otrgnuo jedan dio (nema potankosti o otrgnutim dijelovima); bili su bijesni i tužni. Ne samo da je njihov partner uživao u seksualnim odnosima s drugom osobom (a mnogi seks smatraju najvećim izrazom ljubavi) nego im je i lagao, izdao ih i uopće nije vodio računa o njihovim osjećajima kad za to doznaju.

I guske su nevjerne!    

Konrad Lorenz, veliki austrijski prirodoslovac koji se proslavio svojim studijama društvenog života gusaka, nemalo se iznenadio kad je otkrio da je njegova guska ljubimica bila nevjerna svom dugogodišnjem partneru. Kad je zajedno sa svojom asistenticom provjerio podatke o ponašanju ostalih gusaka, ostao je zapanjen kad je vidio da je nevjera uobičajena pojava u guščjem svijetu. Vidjevši ga tako preneraženog asistentica je, osjetivši potrebu da ga utješi, izlanula: Ne brinite profesore, i guske su samo ljudi.(Morris)

Mnogi ljudi, koji nisu doživjeli izvanbračnu vezu svog partnera ili partnerice (ili nisu za to saznali) tvrde kako bi ga u takvom slučaju odmah izbacili iz kuće ili bi sami otišli. No kada se to dogodi - obično to ne učine. Dvije trećine brakova ipak preživi izvanbračnu vezu jednog ili oboje partnera.

Ali ljudi ne trebaju biti guske   

Suprug mi je jedinac u obitelji. Kad ga je rodila, majka je ostavila posao i potpuno mu se posvetila. Negdje pri kraju osnovne škole teško se razbolio. Izvukao se vjerojatno jedino zahvaljujući predanoj majčinoj njezi. Iako je i prije toga ona obavljala sve poslove u kući, sada je to dovela do savršenstva: ništa teže od pribora za jelo nije smio uzeti u ruku. Kad smo se vjenčali doselila sam k njima. Ja sam pak odrasla u obitelji bez oca. Umro je prije nego što mi se rodio brat - uz mene i sestru treće dijete. Mama je radila i mi smo svi od malena imali svoje kućne obaveze. Bilo mi je teško doći u muževu obitelj i ništa ne raditi. Što bih god i pokušala - nije bilo dovoljno dobro. Jedva sam čekala da se odselimo. Kćer nam je već napunila tri godine kad nam je to napokon uspjelo. Napravila sam tada veliku pogrešku. Zgrabila sam sve poslove u kući: ne samo one tzv. kućne nego i one što ih obično nazivaju muškima. Radila sam to sve i prije, za razliku od muža koji o svemu tomu nije imao pojma. Čak sam i auto vozila na servis, kupovala vikendicu, ugovarala majstore, namještala... Bila sam toliko zaposlena da uopće nisam stigla vidjeti što mi radi muž. Pala sam u nesvijest kad sam to doznala. Od samoga muža. Njegova naime ljubavnica je trudna. Želi roditi. Nije se on tomu nadao. On se eto htio malo provesti, a ona je to odmah ozbiljno shvatila. Kaje se. Učinit će sada onako kako ja odlučim. Prva mi je pomisao bila da ga isti čas izbacim na ulicu, a onda i sve njegove stvari. Onda sam ga htjela udaviti. Onda sam samo vikala. Onda sam se ipak sabrala. Možda sam negdje u sebi osjetila kako sam i sama tomu pridonijela. Razgovarali smo potom danima i noćima. Do u detalje smo analizirali svoj odnos - valjda od samog onog dana kad smo se upoznali na osječkoj Copacabani. Dugo sam razmišljala što učiniti. Dijete što će se roditi doista ništa nije krivo. Hoće li ono dobiti oca, a moja ga kći izgubiti? Zapravo, nisam to željela. A muža sam, usprkos svemu - voljela. Na kraju je to i prevagnulo. Brak smo spasili, odnos pokrpali, dijete se rodilo, muž ga je priznao, ja plaćam alimentaciju jer on to redovito zaboravlja (dijete doista nije krivo što se njegova majka malo preračunala). Što se ostalih poslova tiče - u kući i izvan nje - podijelili smo ih. Prošlo je već više od deset godina. Nikada nisam požalila svoju odluku. Zapravo, drago mi je što nisam prenaglila. Mislim da ljudi prečesto rade upravo to. Samo si kompliciraju život.

(Martina, 42 godine)

Prije svega, kratka izvanbračna ljubavna veza ne mora značiti da u braku postoje ozbiljni problemi. Muškarci koji imaju izvanbračnu vezu nisu ništa više nesretni u svom braku od onih koji su vjerni. Kod žena to nije slučaj. Žene koje imaju izvanbračnu vezu obično su nezadovoljnije svojim brakom od onih koje takvu vezu nemaju. No - ovo vrijedi u prosjeku, tj. ne mora vrijediti i za vas, bez obzira jeste li muškarac ili žena.

Kako naći ljubavnika?   

Nada radi u dječjem vrtiću. Točnije, u županijskoj središnjici dječjih vrtića. Još točnije - u računovodstvu. Tridesetak joj je godina, solidno izgleda, nije udata, no ipak je stalno nečim nezadovoljna pa gunđa. Ili je depresivna. Njezine je kolegice to u početku iritiralo, no onda su zaključile kako time ništa neće promijeniti. Nego su promijenile taktiku i počele ju zadirkivati.

- Ma znaš šta! - reče joj jednoga dana Zdenka, ravnateljica vrtića. Bilo bi ti najbolje da si nađeš kakvog ljubavnika i da prestaneš više nas mučiti!

- A gdje da ga nađem? Tu smo sve same žene, a ja nemam novaca za nekakve izlaske!

- Gdje da ga nađeš? Mi u vrtićima imamo 700 djece. Jel' tako?

- Jeee.

- Barem 500 njih plaća vrtić uplatnicom, jel' točno?

- Jeee.

- A jel' točno da imamo nekih desetak posto raznih reklamacija uplatnica?

- Pa, je.

- Znači, to ih je negdje oko 50. Jel' tako?

- Jest.

- Recimo da zbog polovice dolaze muškarci. To je 25. Neka je među njima samo 10 posto onih koji bi mogli doći u obzir. To su 2.5. E, pa valjda od dva i pol možeš naći jednog! Kad se pojavi, lijepo mu ponudi da sjedne, pa skuhaj kavu i ... i to ti je početak!

Sve je završilo općim smijehom, a još nekoliko narednih dana u sve se razgovore ubacivala - statistika.

A onda jednoga dana upadne Nada u Brankin ured sva zajapurena. Baci se u stolac i počne zapomagati:

- Ajmeee sramote! Kako sam se izblamirala! Za sve si ti kriva!

- ??

- Došao čovjek reklamirati uplatnicu, ozbiljan, a ja - prasnula u smijeh!

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: