Stil vezanosti i ljubav

Mnoga istraživanja pokušala su utvrditi faktore koji pridonose uspjehu ljubavne veze. Pritom su se gotovo isključivo usmjeravali na osobine partnera - njihove interese, porijeklo, sličnosti i razlike. No, Philip Shaver i Cindy Hazan vjeruju kako je za uspjeh odnosa najbitniji stil vezivanja koji smo naučili još u ranom djetinjstvu.

Malo dijete stvara jake emocionalne veze s osobama koje se za njega brinu. Takve veze daju djetetu osjećaj sigurnosti koji je za njegov razvoj vrlo važan. Za većinu djece najvažnija osoba za koju se vežu je majka, iako to može biti i otac ili neka druga osoba koja se za njega brine.

Majka može obraćati pažnju na potrebe djeteta i reagirati tako da ih zadovolji ali isto tako ih može više ili manje ignorirati. Dijete koje je sigurno da će majka biti tu kad mu je potrebna osjećat će manji strah od djeteta koje u to ne vjeruje. Ovisno o djetetovim iskustvima ova emocionalna vezanost može imati tri oblika: sigurnost, izbjegavanje i ankziosnost/ambivalentnost. Ova najranija iskustva s roditeljima mogu utjecati na to kako će dijete kasnije kao odrasla osoba pristupati ljubavnim vezama, a istraživanja to i potvrđuju.

Sigurnost

Ukoliko je roditelj u blizini, obraća pažnju na djetetove potrebe i reagira tako da ih zadovolji, dijete se osjeća sigurno i voljeno. Ovakvo dijete traži blizinu roditelja i kontakt s njim, a kad je roditelj udaljen pozdravlja ga mahanjem ili osmijehom.

Kao odrasli ovakvi ljudi vjeruju da će njihov partner odgovoriti na njihove potrebe i biti tu kada im je potreban. Ovakvi pojedinci lako se približavaju drugima i ne brinu mnogo o tomu hoće li možda biti ostavljeni. Svoj najvažniji ljubavni odnos opisuju kao posebno sretan, prijateljski i pun povjerenja. Imaju tendenciju razmjenjivati svoje misli i osjećaje s partnerom. Oni također više nego drugi opisuju svoje roditelje pozitivno - kao brižne, pravedne, tople te kao ljude koji su živjeli u dobrom braku.

Izbjegavanje

Ukoliko roditelj nije u blizini, ne obraća pažnju na dijete i ne odgovara na njegove potrebe dijete će ili pokušati ponovno uspostaviti kontakt ili će izbjegavati roditelja.

Kao odrasli, ovi ljudi očekuju da će ih drugi odbaciti (kao što su to nekad učinili roditelji) pa zato zauzimaju obrambeni i izbjegavajući stav. Ovakvim ljudima pomalo je neugodna bliskost s drugima i nisu u stanju potpuno vjerovati svome partneru. Kada opisuju svoj najvažniji ljubavni odnos oni navode mnogo uspona i padova, ljubomore i straha od bliskosti. Imaju tendenciju negirati svoju potrebu za trajnijom vezom, kraj veze smatraju nečim nevažnim i više se usmjeravaju na posao. Manje se otkrivaju svom partneru a kao studenti skloniji su kratkotrajnim seksualnim vezama. Svoje roditelje opisuju kao zahtjevne, kritične i ne suviše  brižne.

Anksioznost i neodlučnost

Neki roditelji nisu dosljedni u svojoj brizi za dijete. Nekad su vrlo brižni i spremni odgovoriti na svaku djetetovu potrebu, a nekad ga zanemaruju i ignoriraju.

Kad odraste ovakva osoba nije sigurna hoće li partner odgovoriti na njene potrebe i biti tu kad mu je potreban. To dovodi do straha i vrlo intenzivnih reakcija na razdvajanje.

Ovakvi pojedinci stalno su zaokupljeni traženjem "prave ljubavi" koju nikako ne uspijevaju pronaći. Traže bliskost ali se boje da im ljubav neće biti uzvraćena  te da partner neće ostati s njima. Kada opisuju svoj najvažniji ljubavni odnos spominju opsesiju, želju za uzajamnošću i jedinstvom s partnerom, mnoge uspone  i padove te izrazitu seksualnu privlačnost i ljubomoru. Skloniji su od ostalih zaljubiti se na prvi pogled, tako da se stalno zaljubljuju i odljubljuju. Često osjećaju da ih partner i poslovni prijatelji ne cijene dovoljno. Opisuju svoje roditelje kao nametljive i zahtjevne a brak svojih roditelja kao nesretan.

Kako stil emocionalnog vezivanja koji smo razvili još u ranom djetinjstvu može utjecati na naš ljubavni život kad odrastemo? Malo dijete stvara unutarnji model ili shemu kojom pokušava objasniti svoje ponašanje i ponašanje drugih ljudi. Iako je model podložan promjenama on u velikoj mjeri utječe na to kako ćemo opažati ljude oko sebe. Tako se osoba koja očekuje da će je netko odbaciti može ponašati tako (ljubomorno, nepovjerljivo) da je zbog tog njezinog ponašanja partner zaista i odbaci.

Brennan, Clark i Shaver su u svojim istraživanjima pokazali da se na temelju dvije dimenzije (izbjegavanje i anksioznost) ljudi mogu svrstati u četiri kategorije koje određuju njihov stil vezivanja u ljubavnim odnosima.

Sigurnost: Osoba se lako emocionalno zbližava s partnerom. Ne smeta joj da u određenoj mjeri ovisi o njemu, niti da partner ovisi o njoj. Ne brine suviše o tome hoće li ostati sama i hoće li je partner prihvatiti.

Preokupiranost: Osoba želi potpunu emocionalnu bliskost s partnerom, no obično osjeća da partner nije u tolikoj mjeri spreman približiti joj se. Loše se osjeća kad u njenom životu nema osobe s kojom je u bliskom odnosu i ponekad se brine da je partner ne cijeni onoliko koliko ona cijeni njega.

Odbacivanje-nezavisnost: Ovakva osoba osjeća se sasvim dobro i bez bliskih odnosa u svom životu. Važno joj je da bude nezavisnom i sama sebi dovoljna. Ne voli ovisiti o drugima niti joj se sviđa da drugi ovise o njoj.

Odbacivanje-strah: Osoba se ne osjeća dobro u bliskom odnosu s parterom. Želi emocionalno blizak odnos ali joj je teško imati povjerenja u drugu osobu. Brine se da će biti povrijeđena ako dopusti sebi da se previše približi parteru.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: