Djeca u sportu - smanjiti rizik ozljeda i trajnih oštećenja

Problem je veći nego što se čini

Kad su djeca posrijedi, osobito ona koja se bave sportom (profesionalno ili rekreativno), često je pogrešno mišljenje da je zbog redovitosti treninga neupitno osigurano i bolje zdravlje te da se treninzi sigurno odvijaju prema najnovijim spoznajama sportske i zdravstvene struke, a da roditelji ne trebaju brinuti o tjelesnom razvoju jer sada tu brigu vode treneri, klubovi, sportski radnici.

Na žalost, desetogodišnje iskustvo u Cybex centru za izokinetičku dijagnostiku i vježbe često i grubo demantira takvo mišljenje. Statistika pokazuje da je među pacijentima koji zbog ozljede zatraže pomoć u Cybex centru više od 30 posto mlađih od 25 godina, koji su se bavili sportskim ili rekreativnim aktivnostima. Taj postotak možemo smatrati vrhom sante leda, s obzirom na to da je riječ o mladim pacijentima s teškim ozljedama, a stručnu su pomoć zatražili tek kad su iscrpili sve druge mogućnosti. Koji su razlozi tome?

Prvo, uobičajeno je mišljenje da se mladi organizam ne može tako lako ozlijediti, što je pogrešno. Jer njihovo je tijelo u intenzivnoj fazi rasta, nedovoljno sazrelih tkiva, kako kosti, tako i hraskavica, mišića i ligamenata, jer biološko sazrijevanje tkiva traje do kasnog puberteta.

Drugo, današnji način života djecu i mlade velikim dijelom stimulira na sjedenje i premalo kretanja, a radne obveze ograničavaju ih u željenim tjelesnim aktivnostima. Nasuprot tome, kad ih kao roditelji uputimo u sportsku aktivnost, to podrazumijeva određeni tjedni raspored, opterećenja koja osciliraju između smanjene aktivnosti i intenzivnih napora.

Treće, djeca se danas kvalitetnije hrane, u prosjeku su bitno viša i teža od djece prije 30-40 godina kakve kao sebe pamte roditelji, a istodobno su, zbog niza već navedenih razloga, neuporedivo manje dnevno u pokretu nego što su to bili roditelji.

Osobito je važno napomenuti da neaktivnost i sjedenje, uz povećanje tjelesne mase zbog veće visine i težine, dovode do neravnomjernih snaga mišića u pojedinim dijelovima tijela i posljedično do rizika preopterećenja zglobova i hrskavica, slabije spremnosti ligamenata za naprezanja te poremećaja statike cijelog tijela. Kad dijete čudno hoda ili trči, stoji sagnuto ili pogrbljeno, često čujemo primjedbu, pa čak i od stručnjaka, da ima pogrešno držanje. S gledišta suvremene biomehanike, ta je primjedba u najvećem broju slučajeva besmislica, jer tijelo se drži onako kako ga mogu držati njegovi mišići, a to ovisi o njihovoj snazi i kinematičkoj ravnoteži snaga mišića u svakom dijelu tijela. Tako će čovjek postati pogrbljen kad mu oslabe leđni mišići, počet će vući noge kad mu oslabe mišići u kuku i sl., a ako se takvo stanje održi dulje, oštetit će se kralježnica, kuk, a kod djeteta u razvoju nastupit će trajni deformiteti koštanih struktura koje se formiraju prema silama što na njih djeluju.

Upravo ta činjenica da nepravilni odnosi snaga mišića mogu kod mladih u razvoju izazvati trajno oštećenje i deformitet sustava za kretanje, dugoročno gledano, izuzetno je važna. Takva osoba već u srednjim godinama patit će od težih kroničnih oštećenja zglobova i kostiju, a društvo će dobiti još jednoga mladog pacijenta s kroničnim bolestima, kandidata za radnu nesposobnost i raniji invaliditet.

Najčešći poremećaji u dječjoj dobi javljaju se u koljenima, u vidu bolova u čašici koljena ili ispod nje te kao škripanje ili preskakanje u koljenu. Danas je čest problem i deformacija kralježnice i ramenog pojasa, osobito kod djece koja više jedu ili provode mnogo vremena ispred računala.

Roditelji trebaju imati trajni uvid u stvarno zdravstveno stanje svoje djece, i to mora biti roditeljska, a ne briga trenera