Intervju: Upoznajte čovjeka koji je svoj nedostatak pretvorio u svoj najveći uspjeh

Uoči današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom popričali smo s paraolimpijcem Ivanom Katanušićem.

„Čudo od djeteta“ kako su ga liječnici nazvali, ostao je kao dijete bez potkoljenice. Bez obzira na to, cijeli život je u sportu i nikada se nije žalio. Ostvaruje vrhunske rezultate u sportu, a za portal CentarZdravlja.hr je otvorio dušu i podijelio svoje sretne i teške trenutke. Ivan je izuzetno pozitivan mladić, a njegova priča će vas motivirati da u životu ostvarite svoje želje i snove.

Ispričajte nam svoju priču. Kako ste ostali bez potkoljenice?

Dvadeset dana nakon rođenja, nožni prst mi je poplavio i majka me odvela na kontrolu kod liječnika. Liječnici su ustanovili da imam trombozu i odlučili mi odrezati desnu potkoljenicu kako se tromboza ne bi širila prema srcu. Mogao bih reći da sam dosta dobro prošao. Imao sam sreće!

Jeste li ikada osjećali taj nedostatak? Jeste li imali problema u djetinjstvu?

U djetinjstvu nikada nisam imao problema. Prohodao sam s 11 mjeseci, a s 12 sam već jako dobro hodao. Odrastao sam u maloj sredini, pa se nisam imao baš s kime uspoređivati. Danas osjećam neke tegobe fizičke naravi koje drugi ljudi možda ne osjećaju. Ujutro me ponekad boli noga, tkivo se mijenja.

Kada ste se i kako odlučili za sport?

Treniram još od vrtićke dobi tako da sam oduvijek u sportu. Tijekom života sam zaista trenirao svašta, no dugo nisam znao da uopće postoji vrhunski sport i što to uključuje. Kada sam došao u Zagreb, počeo sam trenirati odbojku, a onda su me zvali da dođem trenirati atletiku. S obzirom da sam cijeli život odlazio u teretanu, odlučio sam otići i u teretanu u koju odlaze atletičari i tako sam ostao. Atletika nije bio moj prvi izbor. Više sam volio timske sportove ali sam shvatio da kroz individualni sport mogu puno više postići. Tako najbolje vidiš omjer uloženog i dobivenog.

Kojim ste se sve sportovima bavili?

Bavio sam se zaista raznim sportovima. Uz teretanu sam igrao nogomet, košarku, odbojku i tako dalje. Zaista mi je život oduvijek samo sport, sport, sport.

Je li istina da ste atletiku, između ostalog, odabrali jer ste shvatili da su atletičari, pogotovo u vašoj disciplini, jači i razvijeni momci?

Ima istine u tome. Nikada neću zaboraviti kada sam došao na prvi trening u teretanu i ugledao dečka koji je bez problema dizao 200 kg u benču. Odmah sam poželio biti poput njega!

Kako su izgledali vaši početci i je li vas bilo strah?

Nisam osjećao strah. Prvo sam prošao par treninga i išlo mi je dosta dobro, pa su me pozvali da treniram profesionalno. Neko vrijeme sam razmišljao ali na kraju sam ipak tu. Na početku sam imao problema jer su proteze za sport jako skupe i teško ih je financirati. No, treninzi su bili blizu mog doma, pa sam odlučio pružiti priliku atletici i zavolio ju. Počeo sam trenirati kod pokojnog Ivančića i tada sam osvojio prvu medalju.

Kada ste i kako započeli svoja natjecanja na Paraolimpijadi?

Još dok sam trenirao odbojku razmišljao sam o Paraolimpijadi. Ljudi ne shvaćaju koliko je to dinamičan i brz sport, no znatno je teže s timom otići na takvo natjecanje. Ni u atletici nije lako postići takav uspjeh. Potrebno je biti među prvih 5 po rezultatima, da bi se uopće mogao tamo natjecati. Jednostavno sam shvatio da se samostalno moram nečemu posvetiti da bih postigao veći cilj. U atletici sam bio 3. u Europi, ali sam slomio nogu 2015. godine na treningu, i to zdravu, i morao sam pauzirati godinu dana. Zatim sam razmišljao hoću li uopće otići na Paraolimpijadu 2016. Imao sam malo vremena za pripremu, no ipak sam otišao.

Vaša djevojka je isto atletičarka. Pronalazite li u tome motivaciju?

Moja djevojka je većinu života u atletici. Ona je osoba bez invaliditeta, bavi se bacanjem kladiva i skupa treniramo. Tijekom 2015. i 2016. godine sam 3 puta išao na operaciju. Prvi put nakon prijeloma 2015., zatim prijeloma 2016., a treći put zbog upale slijepog crijeva. Motivacija mi je skroz pala, no djevojka me nagovarala da se vratim. Jednom prilikom je izjavila da ako se maknem iz atletike, da će i ona. Meni je bilo žao da radi mene odustane od sporta i jednim dijelom sam se zbog nje vratio.

Koja su vaša najveća postignuća?

Ne smatram medalje svojim najvećim postignućem. Moje najveće postignuće je što sam sebi uspio dokazati neke stvari i da se uz trud i motivaciju sve može ostvariti.

Koji su vaši ciljevi/planovi?

Želja mi je osvojiti Paraolimpijsku medalju i srušiti svjetski rekord.

Što Vas motivira za napredak?

Nazvao bih to sindrom vrhunskog sporta. Nikada niste u potpunosti zadovoljni i smatrate da nikada nije dosta. Kakav god rezultat ostvariš, veseliš se 5 minuta a onda počneš razmišljati da si možda mogao još bolje. Često se dogodi da se radi te upornosti dogode i ozljede ali te ne sprječavaju u tome da ideš još jače i bolje.

Kažu da se vrhunski sportaši uvijek natječu sami sa sobom. Ima li u tome istine?

Naravno. Ovisi i o tome na kojoj si razini. Ako si prvi, onda se natječeš sa sobom, no do tada se boriš s ovima koji su ispred tebe.

Često čujemo kako profesionalni sport nije zdrav. Što mislite o tome?

Naravno da nije jer su ozljede vaša svakodnevica. Na primjer, kada imam zimske pripreme, brzo se umorim i trom sam. Onda dođe proljeće i trening odrađuješ puno lakše a onda počinju i problemi. Rijetko kada se netko ozlijedi zimi. Od proljeća hvatamo pravi zalet i postajemo krhki poput stakla.

Kako izgleda vaš dan?

Kada imam intenzivnije treninge, oko pola 9 sam na Maksimiru, vozim bicikl oko 30 minuta, a zatim slijedi zagrijavanje u teretani. Nakon toga kreće bacanje diska i kugle. Zatim slijede šprintevi, skokovi i na kraju istezanje. Oko 13 sati sam doma, jedem, i odspavam oko sat i pol. Oko 16 sati se vraćam u teretanu. Ako nemam masažu, doma sam oko 19 sati, nekada i kasnije. Kad nije faza natjecanja, onda imam samo jutarnje treninge koji traju do 14 sati, a ostatak dana odmaram.

Koliko su naporni svakodnevni treninzi?

Treninzi su naporniji psihički nego fizički. Često se događaju usponi i padovi koji ti poljuljaju samopouzdanje ali je važno ostati čvrst i što prije se vratiti na malo višu razinu od one na kojoj si bio prije.

Razlikuju li se treninzi paraolimpijaca od onih koji se pripremaju za Olimpijske igre?

Radimo iste treninge. Kada sam počeo trenirati, moj uvjet je bio da se moji treninzi ne razliku od treninga koje imaju olimpijski natjecatelji. Volim raditi 100% ili ništa. U protivnom bi se radije bavio rekreativnim sportom.

Koji trenuci u životu su za Vas bili najteži?

Pripremao sam se za svjetsko prvenstvo 2015.godine. Završavao sam s treningom, a sprava na kojoj sam bio je pukla i pala na moje desno stopalo. Tada sam slomio nogu i završio na traumi. Nakon rendgena sam želio otići kući ali mi nisu dali. Ovo je bilo totalno suprotno od onoga za što sam se pripremao. Umjesto na natjecanju, završio sam u bolničkom krevetu. Razmišljao sam o tome kako trenutno nemam ni jednu funkcionalnu nogu i nisam vidio izlaz iz te situacije. Prvih par sati mi je bilo najgore. Međutim, s prvim zrakama sunca sam počeo slagati kockice u glavi. Obavio sam operaciju, dobio sam štake i ubrzo sam se vratio na trening. Trenirao sam s protezom i štakom, što nikome ne bih poželio.

Kako podnosite poraz?

Teško ali naučiš se nositi s tim. Sportaši su veliki egomani. Na natjecanju ću dati sve od sebe da bih pobijedio a ako doživim poraz, čestitam pobjedniku i to je to. Ideš dalje! Ne smiješ dopustiti da te ego povuče dolje.

Znamo da je prehrana jako važna za profesionalne sportaše. Od kojih namirnica se sastoji vaša prehrana?

Jedem puno zelenila, i povrća općenito. Slatkiše sam u potpunosti izbacio. Kavu pijem ali bez šećera. Od mesa jedem samo junetinu, piletinu i teletinu. Na sreću nemam naviku konzumirati tzv. junk food. Kako bih zadovoljio svoje potrebe, svakih 7 do 10 dana napravim jedan cheat day, odnosno dan pauze u kojem si dopustim neke nezdrave namirnice. Međutim, shvatio sam da se ne osjećam baš najbolje tih dana. Očito moj organizam nije navikao na takav šok. No, u sezoni natjecanja je čak i poželjno unositi malo kaloričniju hranu. Na primjer, prije natjecanja uvijek konzumiram suho voće koje mi daje energiju. Alkohol ne konzumiram. Dok sam bio mlađi jesam, ali vrhunski sport i alkohol jednostavno ne idu zajedno.

Smatrate li da biste s obje potkoljenice postizali još bolje rezultate?

Ne. Razlika je u tome što sam nakon 20 dana života ostao bez potkoljenice i ne znam kako živjeti drugačije. Sigurno mi je lakše nego onima koji su izgubili nogu u dvadesetim godinama ili kasnije. Osim toga, znam da ne mogu vratiti vrijeme.

Što kada završite profesionalnu sportsku karijeru? Planirate li i dalje ostati u sportu?

Imam neke planove. Ostao bih u sportu ali ne na ovaj način. Ne bih želio biti trener ni savjetnik nego nešto totalno drugo, no o tome ćemo kada dođe vrijeme.

Što biste poručili našim čitateljima i onima koji nemaju hrabrosti na ovaj način pristupiti životu?

Najlakše je pustiti sve da ide svojim tokom i ne ulagati nikakav trud a očekivati rezultate. Morate shvatiti da ne postoji „Ja ne mogu“. Postoji samo „Ja neću“. Moraš uzeti stvari u svoje ruke, uložiti trud, a onda možeš i očekivati rezultate.