Vitalnost

Malo znanosti

Hans Selye, liječnik poznat po tome što je "otkrio" stres smatrao je, još prije pedeset godina,  da svatko ima ograničenu količinu tzv. adaptivne energije nužne za održavanje zdravlja. Ona mu je nužna za suočavanje s raznim fiziološkim i okolinskim stresorima. Ako se taj izvor energije smanji, osoba je u opasnosti da se razboli.

Od nedavno se pojam vitalnosti počeo razmatrati u sklopu tzv. teorije o samo-određenju. Prema toj teoriji ljudi imaju prirođenu energiju koja se pojačava ili smanjuje ovisno o mogućnostima zadovoljavanja psiholoških potreba. Drugim riječima, ako čovjek može zadovoljiti svoje potrebe za autonomijom, tj. ako odluke važne za svoj život donosi sam (svog je tela gospodar), za kompetencijom (zna, može nešto postići) i za bliskim odnosima s drugima, a usto nema problema s boleštinama i/ili umorom, onda niti s vitalnosti nema problema. Znači, na vitalnost utječu i psihološki i fiziološki faktori. U nekim se istraživanjima više ispituju psihološki, a u drugim više fiziološki faktori.

Zanimljiva su istraživanja Thayera i njegov biopsihološki model energije. On kaže kako je nemoguće razdvojiti mentalna i tjelesna stanja: promjene u jednoj sferi odmah utječu na promjene u ovoj drugoj, tjelesno stanje utječe na raspoloženje i obratno. Dobro, to svatko zna. Ali Thayer je definirao i dva bipolarna kontinuuma... Ma, povucite jednu crtu i na lijevom kraju napišite energija, a na desnom umor. Sad posred te crte povucite jednu okomitu, pa na gornjem kraju upišite napetost, a na donjem smirenost. Lijepo. Kad sada to pogledate, gdje ste vi u crtežu, a gdje biste htjeli biti? Ako smo do ovdje sve dobro objasnile, onda biste morali poželjeti biti negdje u donjem lijevom  dijelu - ako već niste tamo. Naime, taj dio, "smirena energija", najbliži je konceptu vitalnosti: čovjek ima energije, živahan je, no drži tu energiju pod kontrolom. U slučaju potrebe, zna kako će ju regulirati (između ostaloga i - vrstom hrane. Ali što, također, svatko zna: ne jede se samo zbog gladi.)

Utvrđeno je sedam faktora na temelju kojih se može (konkretno, u dobi od 50 godina) predvidjeti nečije zdravlje u narednih 30 godina! To su: stabilan brak, nepušenje, razumna konzumacija alkohola, redovito tjelesno vježbanje, održavanje normalne tjelesne težine, stalno učenje i sposobnost da se od limuna - napravi limunada. Da, i treba imati sreće pa ne stradati zbog tuđe gluposti ili malignih gena. Utvrđeno je i sedam faktora koji nemaju veze s dugovječnosti (za neke ćete se sigurno iznenaditi što su na ovom popisu). To su: životni vijek predaka, kolesterol, socio-ekonomski status obitelji, odnosi u obitelji, emocionalni problemi u djetinjstvu i stres. Drugim riječima, to znači: dužina vašeg života nije u vezi s dužinom života vaših očeva i majki, djedova i baka (premda je zgodno nadati se tome ako su oni doživjeli stotu). Na dužinu vašega života neće utjecati ni eventualne traume iz djetinjstva, niti općenito odnosi koji su vam vladali u obitelji, njen socijalni status i budžet. Također, isto vam se piše i s kolesterolom i bez njega, sa stresom i bez njega. E sad, kako se došlo do toga? Stalno čitamo o štetnosti ovoga ili onoga, slušamo vrlo decidirane savjete o tome što bi, kako i koliko trebali jesti, otkud sad ovo? Sudionike ovog velikog istraživanja pratilo se ravno šezdeset godina: znalo se valjda kad je tko kihnuo. Svake se godine utvrđivalo njihovo fizičko i psihičko zdravlje: kakvo ono stvarno jest i što ljudi sami o tome misle. (Zdravima su bili proglašeni samo oni koji su imali sva četiri plusa: zdravi i tjelesno i mentalno i objektivno i subjektivno, a nisu u međuvremenu niti umrli.) Tijelo s godinama slabi, da baš ne kažemo da propada, ali ne kod svih istim tempom. Netko može, biološki, biti i star i mlad za svoju kronološku dob. Također, stariti se može i bez da se čovjek pritom osjeća bolesnim. Vođenje računa o sebi, visok moral, prijatelji, mentalno zdravlje i limunada često čine razliku između biti bolesnim i osjećati se bolesnim.