Autorica knjige 'Fitness i Napolitanke': Što je intuitivno hranjenje i zašto je bolje od bilo koje dijete?

Izvor slike: Fitness i Napolitanke

Kako naučiti jesti onda kad smo gladni? Možda vam se učini da je ovo pitanje besmisleno jer je sasvim logično da jedemo baš onda kada smo gladni, ali razmislite o tome koliko puta ste nastavili jesti iako više niste osjećali glad. Sigurno vam se dogodilo i to da ponekad pojedete premali obrok jer ste na dijeti ili si uskratite neku vrstu hrane – najčešće je riječ o slatkom – za kojom osjećate potrebu, ali se ne uklapa u plan vašeg mršavljenja ili zdrave prehrane.

Odnos koji imamo prema hrani vrlo je kompleksan, što i nije iznenađujuće s obzirom na to je kultura dijeta duboko ukorijenjena u našu svakodnevicu. “Sa svakom dijetom počinjemo razvijati nova uvjerenja i pravila o hrani, koja su vrlo često netočna, a koristeći ih iz krive namjere prema sebi, ona počinju izazivati u nama krivnju, strah i sram ako ih ne ispoštujemo“, kaže Mateja Klemenčić Klicper, autorica knjige "Fitness i Napolitanke". Mateja stoji i iza istoimenog Instagram profila, trenutno je studentica propedeutike psihologije, edukantica psihoterapije i na korak je do certifikata za savjetnicu za intuitivno hranjenje. Kroz edukativne online programe i pružanje podrške radi sa ženama na njihovom odnosu prema vlastitom tijelu, hrani i kretanju. Zamolili smo je da nam objasni što je to intuitivno hranjenje i kako početi uspješnije osluškivati potrebe vlastitog tijela.

Što je intuitivno hranjenje?

Najkraće rečeno, intuitivno hranjenje znači jesti kad si gladan, stati jesti kad si sit i jesti hranu koju voliš i hranu i količine od koje se tvoje tijelo dobro osjeća. To je znanstveno dokazan princip hranjenja, iza njega stoji više od 140 znanstvenih istraživanja koja dokazuju pozitivan utjecaj na fizičko i mentalno zdravlje. Temelji se na tome da je svatko stručnjak za svoje tijelo. Samo ja mogu znati kad sam i koliko gladna, kad sam sita, što volim jesti, što mi se jede, kako se osjećam od koje hrane i od kojih kombinacija hrane. Niti jedna aplikacija, plan prehrane, stručnjaci za prehranu ne mogu znati što meni točno treba, što osjećam i što mi treba u trenutku emocionalne nelagode zbog koje posežem za hranom. Isto vrijedi i za svakog čitatelja koji ovo čita.

Jako je bitno naglasiti da intuitivno hranjenje nije dijeta i da ga se ne može koristiti u svrhu mršavljenja. Kad smo na dijeti, mi namjerno zanemarujemo potrebe svog tijela u određenom trenutku radi nekog drugog, budućeg tijela, oslanjajući se na snagu volje i vanjska pravila. Dijete narušavaju naš odnos s hranom, udaljavaju nas od nas samih, a jesti prema vanjskim pravilima, umjesto prema vlastitim potrebama, možemo samo do nekog trenutka. Intuitivno hranjenje je obrnuti proces, to je hranjenje vođeno unutarnjim signalima našeg tijela. Glavni cilj intuitivnog hranjenja je izgradnja i njegovanje zdravog odnosa s hranom, umom i tijelom.

Što biste izdvojili kao osnovna načela takvog pristupa prehrani?

Intuitivno hranjenje sastoji se od 10 principa koji služe kao strukturirani alati i znanja da počnemo odluke o hranjenju donositi iznutra, a ne izvana kao dosad. Intuitivno hranjenje uči nas odbaciti dijete i dijetni mentalitet koji su nam na mnoge načini narušili kvalitetu života, odnos s tijelom i hranom, pa i samim sobom; uči nas jesti u skladu sa signalima gladi i sitosti, opet uživati u hrani, kretati se iz zdravih namjera prema sebi, a ne samo kako bismo trošili kalorije i mijenjali svoje tijelo koje ne volimo. Uči nas poštovati svoje tijelo i njegove potrebe, nositi se sa svojim emocijama bez hrane, pomiriti se sa svom hranom, jesti bez grižnje savjesti.

Bezuvjetna dozvola za hranjenje je jedan od principa, no nije istoznačnica za intuitivno hranjenje. Kriva je percepcija intuitivnog hranjenja da kad jedemo intuitivno jedemo samo hranu koju smo si dosad branili, a koja se u društvu smatra nezdravom. Jedemo sve, a tu hranu koju smo si dosad branili napokon jedemo u skladu sa sobom i bez grižnje savjesti. Intuitivno hranjenje ne negira važnost zdravlja i nutritivne hrane, upravo suprotno. No, za razliku od dijeta uzima u obzir i mentalno, a ne samo fizičko zdravlje. Za obje vrste zdravlja, koje su neodvojive, bitno nam je da kad jedemo budemo opušteni, uživamo, nježni prema sebi, a ne u stalnom strahu i nervozi oko toga što i koliko smijemo pojesti.

Intuitivno hranjenje čini se neostvarivo bez značajne promjene načina razmišljanja – koliko je to teško i što sve treba promijeniti? Od čega krenuti?

Koliko će proces učenja intuitivnog hranjenja trajati i kako će za koga izgledati je individualno i ovisi o mnogim faktorima. I koliko god trajalo i teško bilo, kao netko tko je prolazio taj proces sam skoro tri godine i sada živi mir i slobodu s hranom, rekla bih se da svaki taj dan u tri godine isplatio i da bih ga opet prošla ako treba za ono što sam dobila i kakva sam uopće snažna, ali i prema sebi bolja osoba postala tijekom njega. Dakle, nije lako, ali postaje s vremenom lakše. To je dio na koji zaboravljamo, da neće cijelo vrijeme biti teško, premda nismo još na svom cilju.

Druga stvar koje nismo svjesni je da smo svi mi rođeni sa sposobnošću intuitivnog hranjenja i da to odmah u startu znači da je jesti opet intuitivno moguće za ama baš svakoga. Nažalost, kroz život na mnoge načine učimo ne čuti i ne slušati svoje tijelo – najviše preko dijeta, dijetne kulture i odgoja. Intuitivno hranjenje uči nas onda odvajati se od te buke kako bismo opet čuli sebe. U intuitivnom hranjenju fokus je na unutarnjim procesima iza hranjenja – kako se osjećaš dok jedeš, kako se osjećaš u svom tijelu, kakve misli imaš dok jedeš – o sebi, hrani i svom tijelu. To je ono što uistinu mijenjamo, ne samo to što stavljamo u svoja usta.

Suosjećanje je za mene temeljna vještina za naučiti hraniti se intuitivno, zato bih rekla da se može krenuti sa suosjećanjem i razumijevanjem svoje trenutne situacije, kao i prošlosti, i time da, ako se netko bori s hranom, nije on kriv ni slab i da su ga nažalost krivo učili, no i da sada ima mogućnost vratiti se opet k sebi. Pitanje koje ja volim postaviti ženama s kojima radim kad počinjemo raditi zajedno je: „Što voliš jesti i koja ti je najdraža hrana?“ Vrlo često one više ne znaju odgovor ili se pak srame svog odgovora jer razmišljaju o hrani samo na način što trebaju jesti i što je moralno dobro. Zato svatko može krenuti s time da počne razmišljati o tome što voli jesti, što mu se jede kad je gladan, a ne samo kroz filter „što moram jesti i što ne smijem jesti.“ To je već samo po sebi moćan način upoznavanja sebe, slušanja sebe i povezivanja sa svojim tijelom.

Značajan faktor u čitavoj problematici je kontrola, ali treba li kontrolu pojačati ili oslabjeti? Što biste rekli nekome tko kaže da se ne može kontrolirati i ako otvori pakiranje keksa ili čipsa mora ga pojesti do kraja?

Kontrolu svakako treba oslabjeti i otpuštati, jer kontrola nas je i dovela u probleme. Kad ne kontroliramo, onda se ne moramo ni bojati gubitka kontrole. Umjesto kontrole treba nam povjerenje. Kao i u odnosima s ljudima, i u odnosu s hranom i sobom i svojim tijelom, to povjerenje se gradi i u intuitivnom hranjenju, svaki nam je obrok prilika da gradimo to povjerenje. Osobi koja vjeruje da mora pojesti pakiranje keksa ili čipsa do kraja, pogotovo ako joj je takvo iskustvo bilo dosad, rekla bih da daje moć nad sobom u ruke tom pakiranju hrane.

No, ta moć ne znači održavati snagu volje i kontrole i odupirati se tome da ne pojede sve, već je njezina moć u svijesti, prisutnosti i razumijevanju. U tome da osvijesti zašto misli da ne može stati jesti, zašto jede do neugodne razine sitosti, s kakvim mislima o sebi i toj hrani jede, što osjeća u tom trenutku kad joj dođe da isprazni pakiranje, hoće li joj hrana dati to što joj treba, jede li za uživanje u hrani ili za distrakciju, je li joj dvadeseti keks uistinu i dalje ukusan kao prvih nekoliko itd. Tu, a ne u kontroli, živi ta naša moć – kad se upoznajemo i razumijemo, onda možemo i promijeniti neželjena ponašanja.

Je li intuitivna hranjenje zapravo potpuna suprotnost cjelokupnoj kulturi dijeta?

Da, intuitivno hranjenje nas uči napustiti dijetnu kulturu, sustav vrijednosti koji nas uči da neka tijela vrijede više od drugih, odnosno da ljudi vrijede više ili manje ovisno o tijelu u kojem žive. Intuitivno hranjenje uči nas i prestati moralno vrednovati hranu kao dobru i lošu, a samim time i sebe kao dobre ili loše ovisno o tome što i kako jedemo, što nas uči dijetna kultura. Tu po meni leži prava sloboda i moć intuitivnog hranjenja – u današnjem svijetu nije lako postići da sebe tako gledaš. Okvir i smjernice za intuitivno hranjenje temeljene su na suosjećanju i poštovanju prema svim tijelima. To znači da, iako ti se tvoje tijelo ne sviđa, ono zaslužuje poštovanje kroz brižnu prehranu i slušanje, kao i to da se i tijelu koje ti se ne sviđa može vjerovati.

Je li moguće u isto vrijeme voljeti svoje tijelo i željeti ga promijeniti?

Da, vjerujem da se dugoročno možemo promijeniti samo ako volimo i poštujemo sebe i svoje tijelo. No potrebno je dobro pojasniti ovaj odgovor.

Prvo, moramo razumjeti da voljeti svoje tijelo ne znači isto što i da ti se tvoje tijelo sviđa. Ideja da će nam se sve na našem tijelu sviđati, bilo tek kad ga promijenimo, bilo ako ga prihvatimo bez mijenjanja, je - iluzija. Voljeti svoje tijelo znači voljeti osobu koja živi u tom tijelu, da ta osoba vrijedi bez obzira na to kakvo je njezino tijelo. I voljeti svoje tijelo znači poštovati svoje tijelo zbog svega onoga što nam naše tijelo omogućuje, jer bez tijela nema ni nas. To dakle možemo i sviđalo nam se tijelo ili ne.

Drugo, mi smo ljudi. Mi stalno težimo promjenama i želimo nešto mijenjati. I svijet će nam uvijek slati poruke da na nama nešto nije dobro, da nismo dovoljno idealni. Trendovi tijela se osim toga stalno mijenjaju kako netko odluči, to je tužna i frustrirajuća realnost. Moramo biti toga svjesni. I mi ćemo zato uvijek imati tamo neko tijelo vani s kojim ćemo se usporediti i poželjeti da i naše tijelo tako izgleda. No samo zato što tako nešto poželimo, ne znači da to i stvarno moramo raditi. Kad volimo svoje tijelo, sve akcije koje poduzimamo i za brigu o njemu i za to da ga promijenimo bit će drugačije, iz zdrave namjere prema sebi.

Ja recimo danas, kad treniram u teretani, ne vježbam prvenstveno da bih promijenila svoje tijelo. Vježbam jer se u trenutku vježbanja osjećam dobro, jer se želim osjećati snažno, jer znam da se općenito osjećam bolje i fizički i psihički ako redovito i dosljedno treniram. Ali svejedno se veselim kad primijetim na svom tijelu neke promjene i nadam se da će se desiti neke promjene kao rezultat mog rada.

Koristite jedan zanimljiv izraz – usporedivitis – možete li ga malo pojasniti?

Usporedivitis je termin koji sam osmislila za pretjerano uspoređivanje s drugim ljudima zbog čega imamo stalan osjećan da smo manje vrijedni, lijepi, uspješni, fit, pametni i zbog čega ne koristimo i ne razvijamo svoje potencijale koje imamo. Pritom moram napomenuti da je uspoređivanje dio nas, mi ne možemo ne uspoređivati se. Zato su savjeti poput “prestani se uspoređivati” kontraproduktivni i izazvat će krivnju i novi osjećaj neuspjeha kod nekoga tko se trudi prestati uspoređivati. Radi se o tome zašto se uspoređujemo i do koje mjere, i što ćemo poduzeti kad primijetimo da se uspoređujemo.

Ja sam se prestala uspoređivati s drugima kad sam samu sebe prihvatila. Zato lijekom za usporedivitis smatram samoprihvaćanje. Kad sebe prihvaćamo, i svijet gledamo drugim očima. Svijet postaje ljepše mjesto. To naravno ne znači da se ne uspoređujem, no danas znam da, ako negdje krenem s pretjeranim uspoređivanjem, to uspoređivanje mi je signal da negdje moram sebe propitati i otkriti gdje se ne smatram dovoljno dobrom, gdje mislim da ono što jesam i talenti i vještine koje imam, nisu dovoljno dobri. Tako uspoređivanje možemo iskoristiti u svoju korist – prvo da otkrijemo nešto o sebi i uklonimo neko svoje limitirajuće uvjerenje o sebi, drugo da nas nečiji rezultat inspirira da i mi krenemo razvijati znanja, vještine i akcije koje će i nas dovesti to nekog rezultata. Ali naravno, trebamo imati osjećaja da smo i bez tog rezultata već dovoljno dobri, a ne da bi tek onda više vrijedili.

Objavili ste knjigu pod naslovom "Fitness i Napolitanke". Što čitatelji mogu očekivati od nje, je li ona priručnik za intuitivno jedenje?

Knjiga je moje iskustvo poremećaja hranjenja, ortoreksije i bulimije; prati me od djetinjstva, pa do razvoja poremećaja hranjenja, života s njim, ali i života u oporavku i nakon oporavka. Iako knjiga opisuje iskustvo poremećaja hranjenja, nije namijenjena samo osobama s poremećajem hranjenja, već svima koji su se do bilo koje mjere i na bilo koji način borili s izgledom tijela i hranom i vezali vlastitu vrijednost na nešto izvanjsko.

Svrha knjige je i osvještavanje ovih problema na našim prostorima o kojima se i dalje premalo priča, a nažalost žive među svima nama. U knjizi sam se stoga ogolila do kraja, jer vjerujem da nas najviše povezuju iskrene ranjive priče u kojima pokazujemo da svi, iako naizgled sretni, lijepi, mršavi, fit i uspješni, prolazimo ponekad duboke unutrašnje borbe sa samim sobom.

Knjiga nije priručnik za intuitivno hranjenje, ali pokušala sam dočarati kako sam ja učila jesti intuitivno i kako izgleda život kad jedeš intuitivno nakon oporavka od poremećaja hranjenja. Zato vjerujem da nekome može biti prvi susret s time što nam intuitivno hranjenje može dati i poticaj da krene i sam tim putem. Osim mojim iskustvom i razmišljanjima, knjiga je obogaćena i vježbama koje će čitatelju pomoću ustanoviti kako je oblikovao nezadovoljstvo tijelom kroz život, povezati se sa svojim tijelom, ali i mijenjati percepciju hrane i vježbanja.

Vezani sadržaj: