Razgovor sa psihologinjom: Kako razgovarati s djecom o različitostima i učiti ih toleranciji?

Izvor slike: Canva

Tolerancija je ključna socijalna vještina koja omogućuje suživot različitih pojedinaca unutar zajednice. Razvitak ove vještine je posebno važan u dječjoj dobi jer oblikuje temelje emocionalnog razvoja i socijalnih interakcija. Djeca se već u ranoj fazi odrastanja susreću s raznovrsnošću među svojim vršnjacima, a i odraslima. Tolerancija u dječjem razvoju predstavlja proces prihvaćanja i razumijevanja razlika, bilo da se radi o kulturnoj, jezičnoj, ili socijalnoj raznolikosti. Kroz ovaj proces djeca uče cijeniti jedinstvenost svakog pojedinca te razvijaju sposobnost suosjećanja i empatije.

O toj smo temi povodom današnjeg Dana tolerancije razgovarali sa psihologinjom i pedagoginjom dr.sc. Dubravkom Miljković koja nam je vrlo primjenjivim i živopisnim primjerima pobliže objasnila samu definiciju tolerancije i istakla njezinu važnost kod djece. Također je i navela i opisala metode i tehnike za učenje te osobine u modernom vremenu i interakciji s novim tehnologijama sa zaključkom da je svijest o ovoj vrijednosti ključna za zdrav razvoj i odrastanje.

Postoji li zdrava narcisoidnost i možemo li nešto naučiti od narcisa?

Možete li nam objasniti što točno podrazumijevamo pod pojmom "tolerancija"?

Kulturalna i općenito socijalna tolerancija (nećemo sad o drugim vrstama tolerancije, kao što je npr. tolerancija na bol, na intenzivne emocije ili na različite supstance) je sposobnost prihvaćanja (poštovanja) i razumijevanja različitih kultura (njihovih vjerovanja, vrijednosti i normi ponašanja) i različitih pojedinaca unutar iste kulture. Obratimo pažnju: tolerancija uključuje i prihvaćanje razlika i (eventualno) njihovo razumijevanje, ne samo njihovo „podnošenje“. Moguće je nešto i podnositi i prihvatiti, bez da to razumijemo. Ali i podnošenje, možemo ga nazvati pasivna tolerancija, bolja je od nikakve. Npr., netko ne može ni razumjeti ni prihvatiti homoseksualnost, ali zbog toga neće zaobilaziti na ulici svoje susjede homoseksualce. (Ono što ipak nikako ne bismo smjeli tolerirati su nasilje, nepoštenje, nepravda…)

Kako roditelji mogu učiti djecu toleranciji već od najranijih godina? Koje su neke konkretne metode i aktivnosti koje mogu primijeniti?

Stari su ljudi govorili: kakav otac, takav sin. Danas bismo rekli: kakvi roditelji, takva djeca. Premda to baš nije (bilo) sasvim točno, kad se radi o temeljnim životnim vrijednostima – točno je. Toleranciju (ne) razvijamo pod utjecajem okoline u kojoj živimo, već prvenstveno u obitelji. Barem dok dijete ne poodraste, izloži se utjecaju odgojno-obrazovnih institucija (vrtić, škola) i, eventualno, počne koristiti svoju glavu. Ja još nisam srela roditelje koji bi reklamirali toleranciju (tipa, svaki čovjek zaslužuje poštovanje), a onda zabranjivali djetetu druženje s onim malim iz susjedstva koji ima dvojicu tata). Ili obratno: prihvaćali vezu svoje kćeri s Kinezom, a u duši bili i protiv žutih banana. Znam više slučajeva kad su djeca po tom pitanju preodgajala svoje roditelje. Možda bi zato točnije pitanje bilo kako djeca mogu učiti svoje roditelje toleranciji.

Inače, najbolji i vrlo konkretan način učenja tolerancije (s uključenim prihvaćanjem, eventualno i razumijevanjem različitosti) jest susretanje i druženje s različitima. Rezultat toga obično bude: Joooj, ja sam mislila da su oni ovakvi i onakvi (uglavnom čudni), a kad tamo – više smo slični nego različiti. Svakako bih preporučila posjet Tiflološkom muzeju (Draškovićeva 80, Zagreb).

Kako razgovarati s djecom o različitostima, bilo da se radi o različitim kulturama, religijama, obiteljima ili drugim aspektima?

To su najčešće prigodni razgovori. Susreli smo s djetetom nekog različitog na ulici, vidjeli ga na televiziji ili u drugim medijima i kad dijete pita tko je to i zašto je takav, jednostavno objasnimo da nisu svi ljudi isti. To treba naučiti prihvati kao činjenicu. Možemo i razgovarati po čemu se sve ljudi mogu međusobno razlikovati – uvijek sa zaključkom kako te razlike nisu važne u procjeni je li netko dobar ili loš. Važno je je li to što on čini dobro ili loše. Ili…

Moj unuk Alan, imao je tada pet godina, igrao se na terasi, ne obraćajući pažnju na živu raspravu svoje mame i njezine dvije prijateljice (odnosno, one su mislile da se on samo igra). Ivana, jedna od prijateljica, počela se hvaliti svojim novim dečkom: - Jako mi se sviđa zato što je visok; onaj prije jedva da je bio nešto viši od mene. Na tu je izjavu Alan ustao s poda, došao do Ivane i s prijekorom joj rekao:- Nije važno jesi li visok ili nizak! - A što je važno? – upita ga Ivana. (Ajde, što biste vi odgovorili na to pitanje? Koga god sam to kasnije pitala, svi su odgovori bili tipa: važno je da si dobar. Alan je rekao: - Važno je da postojiš! (Nije poznato je li to od nekoga čuo a, sudeći po mojoj anketi nije☺)

Kako se boriti protiv predrasuda i stereotipa koji se često razvijaju u ranom djetinjstvu? Koje su strategije za promicanje pozitivnog razmišljanja o drugima?

Najprije da razjasnimo što je što. Stereotipi su pojednostavljena i poopćena vjerovanja o određenim skupinama ljudi, odnosno o njihovim, tobože zajedničkim, osobinama ili karakteristikama. Mogu biti i pozitivni (Nijemci su marljivi, punašni ljudi su dobroćudni) i negativni (plavuše su glupe). Predrasude su redovito negativne; to je neopravdano negativan stav prema određenim pojedincima na temelju njihove grupne pripadnosti, npr. rase, nacije, vjere, roda, dobi… (primjera se sami sjetite). Ni stereotipe ni predrasude djeca ne mogu razviti sama po sebi.

Neki se ljudi hvale kako nikome ne vjeruju; uvijek kreću od pretpostavke kako je netko pokvaren pa onda čekaju da vide hoće li se to potvrditi ili neće. Drugi, pak, svakome pristupaju s povjerenjem i vjeruju mu dok se ne pokaže suprotno. Ima argumenata za oba pristupa, ali ovi drugi ipak žive opuštenije. Svatko ima svoje dobre, manje dobre pa i loše strane. Za održavanje dobrih odnosa nužno je usmjeravati se na one dobre; utvrditi jesu li one dovoljno dobre da mogu nadvladati one loše. Stalno „kopanje“ po nečijim lošim stranama nije dobro ni za odnos ni za naše mentalno zdravlje. Sjetite se koliko je teško promijeniti nešto kod sebe; zašto mislite da je nekom drugom to lako? Ako vam je do nekoga stalo, nemojte ga ucjenjivati (ono, ako me voliš, onda ćeš ovo, nećeš ono…); naučite kontrolirati svoju reakciju na postupke koji vas nerviraju. (No, ako je netko nasilan, bježite glavom bez obzira. I ne okrećite se.)

Kako potaknuti empatiju kod djece i naučiti ih postupati sa suosjećanjem prema drugima?

Možda tako da ih dovedemo u situaciju da na svojoj koži osjete što to znači. Vjerojatno bi nastao skandal da se ovako nešto napravi „kod kuće“, ali primjer predobar za ne-opisati ga. Martin Luther King se nenasilnim metodama borio protiv rasne diskriminacije i za građanska prava crnaca (1964. god. dobio je Nobelovu nagradu za mir). Ubijen je u atentatu 1968. god. u Memphisu. Učiteljica Jane Elliott radila je tada u školi u jednom gradu u Iowi, rasno vrlo homogenoj zajednici (čit.: svi su bijelci). Shvatila je da njezini učenici (3. razred) nemaju nikakvog iskustva s nejednakošću. Pa je, u suradnji s roditeljima, napravila eksperiment. (O tome je napisana knjiga i brojni članci, snimljen je dokumentarni film koji možete pogledati na You Tubeu: A Class Divided (full documentary) | FRONTLINE - YouTube). Jane Elliott je podijelila svoje učenike u dvije grupe: u jednoj su bili oni s plavim očima, a u drugoj oni sa smeđima (koji su dobili i posebne ovratnike da ih se moglo dobro uočiti). Plavooke je cijeli dan hvalila kako su dobri i pametni, mogli su duže ostati na odmoru i imali druge sitne povlastice. Drugi dan su plavooki dobili ovratnike i bili „manje vrijedni“. U filmu ih vidimo i čujemo kako, sada kao odrasli ljudi, pričaju o tome kako su se osjećali (i s ovratnikom i bez njega) i koliko je to snažno utjecalo na njihov kasniji život i odgoj njihove djece. Zauvijek su naučili kako se osjećaju marginalizirani ljudi.

Što učiniti ako dijete izrazi netolerantne stavove ili se ponaša prema nekome na neprimjeren način? Kako reagirati na takvo ponašanje?

Odmah treba jasno reći da je takvo ponašanje neprihvatljivo. Usput ga se može pitati: „Kako bi se ti osjećao / osjećala da se prema tebi netko tako ponaša?“ A onda može sebe upitati: „Kada, gdje i kako je dijete moglo naučiti takvo ponašanje?“

Kako tehnologija, posebno društveni mediji, utječe na oblikovanje stavova djece prema drugima?

E, to je jako važno pitanje. Rasprave o tome jesu li nam nove tehnologije donijele više štete ili koristi još uvijek traju. Konkretno, po pitanju odnosa s drugima, potpuna ili djelomična anonimnost omogućuje kreiranje različitih identiteta i otpuštanje kočnica u komunikaciji. Još su davnih dana psihologijska istraživanja dokazala da su ljudi puno „hrabriji“ kad su anonimni (npr. pod maskom su ili su u drugoj prostoriji). Ne prežu ni od „ubojstava“ – osobito kad ih netko na to još malo i potpali. Dosad smo se bar mogli tješiti kako su sudionici takvih istraživanja ipak podsvjesno znali da su u oružju ćorci, tj. „neću valjda u eksperimentu nekoga stvarno ubiti“. Sad već predobro znamo da i anonimna „hejtanja“ mogu imati učinke pravog metka, da se ubojice pamte duže nego njegove žrtve, a razina „suosjećanja“ prema njima kod puno je klinaca na razini suosjećanja prema žrtvama u video-igrama. Teško da se danas može spriječiti objavljivanje vijesti o raznim masakrima (to prodaje novine i skuplja klikove), ali već bi skrivanje imena i slike počinitelja obeshrabrivalo likove željne svjetske slave.

Bi li roditelji u tu svrhu trebali nadzirati i usmjeravati online sadržaj koji djeca konzumiraju?

Naravno da bi trebali – barem dok im plaćaju račune. (Dobro, malo se šalim; neka se djeca ni s 30 ne skidaju roditeljima s grbače). Problem je što roditelji često ne znaju kako nadzirati dječja online švrljanja. I odbijaju to naučiti zbog kojekakvih glupavih razloga: (prestar(a) sam ja za to; to se sve tako brzo mijenja; ne mogu ja to pratiti; ne zanima me; i ono najbolje: nemam to gdje naučiti. Helooouuu; učitelj vam je u kući. Bit će mu drago pokazati vam nešto u čemu je bolji od vas. Ujedno je to i dobra prilika za zajedničko druženje (i međusobno nerviranje☺). No, čak ako roditelj i nije dovoljno informatički pismen, bit će u prednosti ako svoju ulogu roditelja obavlja kako treba offline.

Vezani sadržaj: