Majka Lana o malom Juri koji se borio s leukemijom: "Gledati kroz što prolazi je bilo gore od svega"

"Prije nego što je Jura napunio tri godine, u svibnju 2022., dobio je temperaturu. Tada je često bio bolestan, a zatim mu je odjednom postalo teško voziti bicikl, htio je da ga nosim, nije htio toliko dugo biti u parku. Razgovarala sam s ostalim mamama u parku od kojih mi je jedna rekla da je jako blijed. Odlučili smo otići do Klaićeve. Tamo su mu izvadili krv i napravili razmaz periferne krvi. Odmah su nas zadržali, dva dana smo bili na gastroenterološkom odjelu. Izvadili su mu koštanu srž i prebacili nas na hematološko-ontološki zavod Klaićeve. Tada je došla njegova doktorica. Iako još nije imala nalaze, znalo se tijekom vađenja koštane srži što mu je - akutna limfoblastična leukemija", kaže 43-godišnja Lana Majdančić s kojom smo razgovarali povodom Mjeseca svjesnosti o malignim bolestima kod djece.

• Mirjana je s 39 godina imala moždani udar: "Osjećaj nemoći je strašan i užasan"

Budući da se radilo o dugotrajnom liječenju, Lana i njezin suprug Tomislav su Juri, na način primjeren njemu, objasnili što se događa.

"Pitao bi nas kada ćemo ići ponovno u park, pa bismo mu rekli da će to biti kada ozdravi, kada ovo prođe. Morala sam mu to reći, ali sam pazila da je primjereno njegovoj dobi. Naša uloga je bila ta da mu objasnimo i umirimo ga", ističe Lana dodajući da je morala biti dobro zbog njega. Nije smjela "potonuti" jer je znala da to nije opcija u tom trenutku. Drugo dijete, tada 11-godišnji sin Bartol je bio doma kojemu je isto trebala majka. Lana je ostala u bolnici s Jurom, a suprug Tomislav je dolazio vikendom.

Ono što ih je još u početku bolest naučila bilo je to da ne mogu sami. Trebala im je pomoć; nositi stvari, oprati rublje, skuhati ručak. Sve one uobičajene stvari više nisu mogli raditi. Zato su tu bili njihovi prijatelji koji su im bili velika podrška. Ono što je bilo najvažnije - Jura je sve to dobro podnosio.

"Djeca su prilagodljiva, naviknu se. Kada bi mu ujutro vadili krv iz prsta, više uopće ne bi reagirao na to. Nevjerojatni su. Ali s druge strane, ja sam ga uvijek pripremala za sve preglede koje je imao; što će mu raditi, hoće li ga boljeti... Najvažnije mu je bilo da sam ja s njim", govori Lana.

U jednom trenutku se Jurino stanje pogoršalo - doživio je kolaps, a šansa da preživi bila je 50 %.

"Gledati kroz što mi dijete prolazi je bilo najgore. Zatim ta konstantna prisutnost smrti. U jednom trenutku sam se mimoišla s pogrebnikom koji je odlazio s drugim djetetom. U početku nisam htjela razgovarati s roditeljima s odjela da ne bi čula nešto što nisam htjela, ali morala sam se suočiti s realnošću. Kada je Jura imao kolaps i kada ga je hitna odvela na intenzivnu, mozak mi je odbijao prihvatiti tu činjenicu", prisjeća se Lana.

Jura se nakon tri tjedna izvukao, stanje mu se stabiliziralo te su ga prebacili na odjel. Kasnije su ga pustili i doma, ono što su svi jedva čekali. Međutim, unatoč tome što su se vratili svom životu, situacija nije bila ista.

"Ja ne radim, on ne ide u vrtić. Imunokompromitiran je, dvije godine nam nitko nije dolazio doma, mi nismo išli nikuda. Puno je to restrikcija. Ali nikada se nismo usmjerili prema onome što ne smijemo, nego prema onome što smijemo. Primjerice, bio je na jednom antibiotiku jer je imao trostruku upalu pluća. Radilo se o fototoksičnom antibiotiku tako da Jura nije smio ići na sunce. Zato smo hodali po zagrebačkim šumama, što nikada do tada nismo. Išao je njegov prijatelj s nama i bilo nam je super. Uvijek smo bili usmjereni na to što možemo u okviru njegove bolesti. Shvatila sam da je život pun početaka i to je bio jedan od početaka. Tako sam si posložila u glavi i radila najbolje što mogu", kaže Lana koja je spas pronašla u autogenom treningu.

Kroz razne vježbe, naučila se lakše nositi sa strahom, negativnim mislima i stresom. Bila je svjesna da mora biti dobro kako bi njezina djeca mogla biti dobro. Osim toga, tu je bila i vjera.

"Inače nisam iz vjerske obitelji, ali vjerujem. Kada je Jura bio na intenzivnoj, suprug i ja smo otišli na misu i tada je svećenik propovijedao o ozdravljenju vojnika. To je za nas bila poruka da će sve biti dobro. Crkva mi je bila jedino mjesto gdje sam se mogla isplakati i pustiti sve iz sebe van", govori Lana.

Ono što je shvatila kroz cijelo razdoblje bilo je to da je roditeljska ljubav iscjeljujuća. A upravo je to, kaže, najvrjednije što roditelj ima.

"Ne mislim da medicinsko osoblje to nema jer da nema ne bi mogli raditi ovo što rade. Naravno, njihova je ljubav drugačija. Međutim, roditeljska ljubav sve olakšava. Kada je Jura došao na odjel s intenzivne, konačno smo mogli biti zajedno. Odmah sam primijetila promjenu na njemu. Bio je sigurniji, sretniji, mirniji. Bilo je teško prolaziti kroz liječenje, ali mi smo zajedno i to je u redu", govori.

Kroz to razdoblje, Lana je puno toga naučila. Neke situacije za nju više ne predstavljaju problem. Sada je svjesna što je važno, a što nije. Također ima puno više razumijevanja za ljude. Smatra da ako čovjek dobije takvu tešku životnu situaciju, zašto ne bi nešto iz nje naučio? A ono što je najvažnije, Jura se oporavio.

"U remisiji je što je sjajno. Odahnuli smo jer nema više lijekova i svega ostalog, ali još se pet godina kontrolira. Ja sam uvjerena da je to sve iza nas. On je sada stvarno dobro", zaključuje Lana s osmijehom.

Vezani sadržaj:

• Hana Tabaković: "Palčići su borci, poslani da shvatimo da čuda postoje"
• Mame mamama: Marijana Mikulić o odgoju djeteta s poteškoćama u razvoju