'Kad sam doživjela prometnu nesreću liječnici su mi dali 1 posto šanse da preživim'

Možete li zamisliti kako je živjeti u stanu iz kojeg ne možete izaći bez tuđe pomoći, čak ni napraviti jednostavne svakodnevne stvari poput odnošenja smeća van ili odlaska u trgovinu? Ovakav život je svakodnevica 39-godišnje Ane Horvat, rođene Zagrepčanke koja posljednje četiri godine živi s dečkom u Sisku, u potkrovlju na 5. katu bez lifta. To ne bi bilo ništa čudno da se Ana ne kreće uz pomoć invalidskih kolica jer je sa samo sedam godina doživjela tešku prometnu nesreću.

"Vraćala sam se iz škole i na pješačkom prijelazu me auto pokupio… Ozljede su bile potres mozga, slomljena vratna kralježnica - 1. i 2. kralježak. Oštećena mi je leđna moždina, ali srećom nije pukla, pa nisam 100% vezana za kolica, ali ih koristim jer nemam ravnotežu za samostalan hod. Deset dana sam bila u komi, spojena na aparate koji su me održavali na životu, a prognoze liječnika su bile loše, to jest davali su mi 1% šanse da ću preživjeti... Sreća, moj organizam je bio jači i volja za životom je pobijedila", prisjeća se Ana koja se obzirom na ozljedu koju ima, oduvijek koristi kolicima, a njena dijagnoza je tetrapareza spastika.

No bez obzira na nesreću koju je doživjela, kaže da joj je djetinjstvo bilo sretno.

"Roditelji i sestra su mi uvijek pomagali i na tome sam im neizmjerno zahvalna, a njihova podrška mi puno znači jer mi to daje snagu da se dalje borim koliko god teško bilo...", kaže Ana koja je osnovnu školu završila u svojoj matičnoj školi, ali je imala kućnu nastavu.

• Zbog rijetkog sindroma provela sam djetinjstvo s 'bijelim kutama' i samo nisam htjela biti liječnica, a to sam postala

"Svaki dan su mi profesori dolazili doma i predavali mi, imala sam usmene i pismene ispite kao i ostali, a srednju školu sam završila u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, za Upravnog referenta", priča te objašnjava da je danas nezaposlena.

"U vezi posla, s te strane je baš loše... Godinama sam tražila posao, ali nažalost nikad ga nisam našla jer svaki poslodavac kad čuje da sam osoba s invaliditetom, u kolicima, odmah me prekriži s dvije crvene crte jer smatra da nisam sposobna raditi... Tako da sam i dalje nezaposlena!", kaže te priča dalje da njezina svakodnevica nije ništa posebno, budući da nema nekih obveza većinom se zabavlja nečim po stanu, koliko može pospremi, počisti, ponekad nešto skuha koliko je u njenoj mogućnosti.

• Zbog bolesti sam bio prisiljen dati otkaz, a sada želim osnovati udrugu za oboljele i povećati svijest javnosti

Živi na 5. katu bez lifta i gusjeničar bi joj promijenio život

Ana ističe da u svemu ima stopostotnu pomoć i podršku dečka, a što se tiče samostalnosti, samostalna je u dosta toga, može se sama obući, jesti, piti, kupati, ući u krevet i iz kreveta, ali joj pomoć treba oko nekih većih i težih stvari kao što je odlazak u dućan.

Kako živi u zgradi bez lifta, postoji nešto što bi joj uvelike olakšalo život, a to je gusjeničar.

"Gusjeničar bi mi puno olakšao jer bih s njim mogla po stepenicama gore i dolje, naravno uz pomoć druge osobe i više ne bih bila mjesecima zatvorena u četiri zida bez da vidim vanjskog svijeta... Kad trebam negdje ići moraju se susjedi angažirati koji će me nositi po stepenicama dolje i gore natrag u stan, a to nije nimalo jednostavno…", priznaje te objašnjava da smatra da kao fizička osoba nema pravo na njega preko HZZO-a, a i prilično je skup.

Zagreb je prilagođeniji osobama s invaliditetom, ali putovanja busom u druge gradove su nemoguća

Budući da je Ana odrasla u Zagrebu, a i sada živi na dvije adrese, može usporediti svoj rodni grad sa Siskom.

"Sisak nije prilagođen uopće za život osoba s invaliditetom, zgrade su stare i većina ih je bez lifta. Teško mi je otići bilo gdje jer, ako i odem u neki kafić na kavu, nigdje nije prilagođeno, nijedan WC ni ništa drugo. Objekti su neprilagođeni i svugdje su stepenice. Slično je i u Zagrebu, ali je Zagreb puno prilagođeniji jer postoji ZET-ov kombi za osobe s invaliditetom, niskopodni tramvaji i autobusi, spušteni su nogostupi... Naravno da i u Zagrebu imam borbe s preprekama kod ulaska negdje, ali puno je lakše nego u Sisku...", otkriva Ana.

Većina ljudi ne razmišlja o tome, ali Ana potvrđuje da puno toga nije prilagođeno osobama s invaliditetom.

• Osoba sam s invaliditetom i često me pitaju zašto forsiram teretanu

"Ljudi jednostavno ne razmišljaju da i mi postojimo, pa poslije se moraju smišljati razni načini da nam se pomogne", kaže i osvrće se na primjer putovanja.

"Putovanje autobusom mi je nemoguće jer sam ulazak u bus je na stepenice, znači, tu me netko treba unijeti u bus... Neko duže putovanje mi je teško jer kad se stane negdje za odmor moram ostati u busu, ne mogu ići van na zrak, pojesti nešto, na WC i tako dalje. Novi vlakovi imaju rampu za kolica i dosta su prilagođeniji, ali nažalost i s njim da putujem moram birati destinacije koje imaju izravnu liniju jer ako presjedam može mi se dogoditi da dođe stari vlak i onda sam opet u problemu“, priča.

"Internet mi je prozor u svijet jer ne mogu izlaziti, šetati, otići gdje poželim bez tuđe pomoći"

Dok joj je u Zagrebu puno lakše jer joj je stan na 1. katu i zgrada ima lift, a ispred zgrade je napravljena rampa da bi se olakšalo kretanje i izlazak i ulazak, pa može otići na kavu i razna druženja s prijateljima, susjedima, tj. može otići gdje god poželi, to u Sisku ne može pa je zato pronašla drugi način da se zabavi tijekom dana.

"Da bih izašla iz stana jako je teško i komplicirano jer obzirom da sam na 5. katu u zgradi bez lifta treba pomoć drugih osoba, a to nije nimalo lako... Pogotovo kad su visoke ljetne temperature... Zavidim drugim ljudima koji slobodno mogu izlaziti, šetati, družiti se, ne trebaju ničiju pomoć da bi otišli negdje, ali nažalost oni to ne cijene nego u svemu pronalaze primjedbe", objašnjava.

A kako u Sisku nema prijatelja i jedino "društvo" su joj laptop, internet i TV, to je njezin "prozor u svijet".

"Obzirom da sam "osuđena" na život u četiri zida našla sam hobi, postala sam kolekcionarka Barbie lutkica, a to me jako veseli i usrećuje me. Osim Barbie lutaka dan mi prolazi "družeći" se s ljudima preko interneta, Facebooka, Instagrama... Volim fotografirati nešto, pa fotke podijeliti na društvenim mrežama", kaže Ana te priznaje:

"Nažalost živimo u državi u kojoj su osobe s invaliditetom građani drugog reda i u dosta toga prevladava diskriminacija, a toga u današnje vrijeme, u 21. stoljeću nikako ne bi trebalo biti. Poslodavci nisu svjesni da će osoba s invaliditetom dati sve od sebe da taj posao obavi najbolje što može, a u dosta slučajeva napravi bolje nego fizički zdrava osoba", zaključuje.

Želimo joj da ubrzo pronađe način za kupnju gusjeničara jer on bi joj uvelike poboljšao kvalitetu života kakvu svaka osoba zaslužuje.

• Život s invaliditetom: Pozitivna diskriminacija je dugoročno štetna