Povijest aromaterapije

Grčka, Rim i Perzija idu korak dalje

Najraniji poznati grčki liječnik je Asklepije koji se medicinom bavio oko 1200. godine prije Krista. Kombinirao je korištenje ljekovitog bilja i operacija. Njegov je ugled bio toliko velik da je nakon smrti smatran bogom ozdravljenja iz grčke mitologije, a tisuće raskošnih hramova podignuto je u njegovu čast diljem Grčke.

Hipokrat (oko 460. - 377. prije Krista) je bio prvi liječnik koji je odbacio egipatsko vjerovanje da je bolest uzrokovana nadnaravnim silama. Vjerovao je da liječnik treba pokušati otkriti prirodno objašnjenje bolesti pažljivim promatranjem pacijenta i donijeti odluku tek nakon razmatranja simptoma.

Njegovo liječenje se obično sastojalo od blage fizioterapije, kupke, masaže ili uporabe bilja kao što je komorač, peršin ili valerijana. Hipokrat je dokumentirao više od 200 različitih vrsta bilja tijekom svog života. On je vjerovao da se operacija treba koristiti samo kao posljednji izbor, a bio je među prvima koji je u obzir uzimao cijelo tijelo kao organizam.

Nakon Aleksandrove invazije na Egipat u 3. stoljeću prije Krista, korištenje aromata, ljekovitog bilja i parfema postalo je mnogo popularnije u Grčkoj.

Theophrastus iz Atene je bio filozof i učenik Aristotela. Istraživao je sve o biljkama, pa čak i kako mirisi utječu na emocije. Napisao je nekoliko knjiga o botanici, uključujući "Povijest biljaka", koja je postala jedna od tri najvažnije botaničke reference u stoljećima koje dolaze.

Sljedeći veliki prosvjetitelj bio je grčki vojni liječnik Dioskorid (40. -90. godine) koji je služio u Neronovoj vojsci. Kako bi naučio što više o biljkama, Dioskorid je s rimskom vojskom posjetio Grčku, Njemačku, Italiju i Španjolsku. Opisao je staništa biljki, kako ih treba pohraniti i njihova ljekovita svojstava. Njegovi rezultati su objavljeni u 5 svezaka pod nazivom "De Materia Medica". Knjiga je sadržavala 1000 različitih biljnih lijekova, te opise i ilustracije oko 600 različitih biljaka i mirisa.

Možda je najbriljantniji i najutjecajniji od svih grčkih liječnika bio Klaudije Galen koji je živio od 129. - 199. godine, a studirao je medicinu u dobi od sedamnaest godina. Započeo je svoju karijeru u dobi od 28 godina liječeći rane gladijatora ljekovitim biljem. To jedinstveno iskustvo pružilo mu je priliku za proučavanje rana svih vrsta, a legenda kaže da niti jedan gladijator nije umro od rana pod Galenovom skrbi.

Zbog svog uspjeha brzo je postao osobni liječnik rimskog cara Marka Aurelija. Kako je Rim bio uspješno akademsko središte, za Galena je bio idealno mjesto za provođenje daljnjih istraživanja. Galen je bio posljednji od velikih grčko-rimskih liječnika, a 100 godina nakon njegove smrti Rimsko Carstvo će se početi propadati.

Kako su se Rimljani počeli povlačiti iz Britanije, većina njihovog medicinskog znanja je odbačena, a napredak u zapadnoj medicine je izostao. Tijekom ovog razdoblja, Europa je potonula u najniže dubine barbarstva zabilježene u povijesti, a druge kulture će nositi napredak aromaterapije.

Bili su to Perzijanci koji će najtrajnije doprinijeti znanju aromaterapije i medicine. Al-Razi (865. - 925.) se smatra jednim od najboljih liječnika Perzije, a tijekom svog života je napisao 237 knjiga i članaka koji pokrivaju nekoliko područja znanosti, od kojih se polovica bavi pitanjima medicine. Rođen je u gradu Rayy u blizini Teherana, a na Zapadu je bio poznat kao Razes. Imao je golem utjecaj na europsku znanost i medicinu. Njegovo najutjecajnije djelo je medicinska enciklopedija koja obuhvaća 25 knjiga pod nazivom "AI Kitab al Hawi". Kasnije je prevedena na latinski i druge europske jezike. Njegova medicinska dostignuća su mnogobrojna.

Ibn Sina (980. - 1037.), također perzijski liječnik, je vjerojatno najpoznatiji i utjecajniji veliki islamski liječnik poznat diljem Europe kao Avicena. Njegov život je doista bio neobičan. U dobi od 16 godina počeo je studirati medicinu, a u 20. godini je imenovan dvorskim liječnikom. Napisao je 20 knjiga koje pokrivaju područje teologije, metafizike, astronomije, filologije, filozofije i poezije, i 100 rasprava o medicini. Njegova knjiga "Kanon medicine" sadrži zbir svih postojećih medicinskih znanja. Ova medicinska enciklopedija uključuje Hipokratova i Galenova zapažanja, uz bilješke o vlastitim zapažanjima, a korištena je diljem Zapadne Europe i islamskog svijeta više od sedamsto godina.

Najstariji sačuvani rukopis engleske botaničke medicine je "Leech Book of Bald", koja je napisana između 900. i 950. godine. Ovaj tekst sadrži mješavinu herbalizma, magije, šamanizama, a opisuje 500 biljaka, njihova svojstva, te kako se mogu uzimati i koristiti za amajlije ili kupke.

Kada su se križari vratili iz Svete zemlje donijeli su ružinu vodicu, parfeme, arome i lijekove koji su ranije bili nepoznati. Miomirisne biljke postale su sve popularnije, vijenci aromatičnog bilja su se koristili za uređenje domova, a ružina vodica za pranje ruku za one koji bi si to mogli priuštiti. Dostupnost i asortiman aromatičnog bilja i dalje je u porastu idućih nekoliko stotina godina, ali znanja istočnjačkih liječnika još nisu pronašla put do nas.

Tijekom 13. i 14. stoljeća u Europi medicinom je gotovo u potpunosti upravljala katolička crkva. Smatrala je da su bolesti kazna od Boga, standardni oblik liječenja bila je molitva svećenika, a nekada i puštanje krvi. Kad je "crna smrt" prvi put stigla 1347. godine, to je bio poražavajuće. Gotovo 50% stanovnika Londona podleglo je unutar prve godine, a do 40% cjelokupnog stanovništva u Europi će u roku od 3 godine umrijeti od kuge. Osnovni anglosaksonski prirodni lijekovi, kao što je nošenje vrećica lavande i amajlije majčine dušice, pokazali su se beskorisnima u borbi protiv ove smrtonosne pandemije.