O alopeciji s Lucijom Čeč: "Moje iskustvo sigurno može pomoći barem jednoj ženi"

Gubitak kose na prvi pogled može djelovati kao isključivo estetski problem, no za one koji se s njime svakodnevno suočavaju, alopecija postaje mnogo više od toga. To je stanje koje duboko utječe na samopouzdanje, svakodnevicu i mentalno zdravlje.

Lucija Čeč prve je simptome primijetila krajem srednje škole, a s alopecijom živi već više od trinaest godina. Tijekom godina naučila je kako se nositi s brojnim izazovima, ali i kako o njima otvoreno progovarati.

Danas je Lucija aktivna na društvenim mrežama, Instagramu i Tik Toku, gdje posljednje dvije godine progovara o gubitku kose kod žena, tabu temi koja je i dalje rijetko zastupljena. Ipak, kada je prvi put čula dijagnozu, uz postojeći sistemski lupus s kojim se bori više od dvadeset godina, nije mogla ni zamisliti koliko će joj alopecija promijeniti život.

U razgovoru Lucija iskreno govori o svom putu, od prvih znakova bolesti, preko godina skrivanja, sve do trenutka kada je odlučila stati pred kameru, pokazati sebe onakvom kakva jest i pružiti glas brojnim ženama koje prolaze kroz slično iskustvo.

Prvi simptomi alopecije i izazovi u prihvaćanju

Lucija ima alopeciju areatu, stanje u kojem kosa ne mora otpasti potpuno, već se na tjemenu iznenada pojave područja bez kose – takozvani ćelavi pečati. Prve simptome alopecije koje je primijetila bili su upravo karakteristični pečati veličine kovanica na prednjem dijelu tjemena koji su se s godinama pretvorili u jedan veliki pečat odnosno ćelavost. Lucija govori da u početku nije razumjela što alopecija znači ni kako će se stanje razvijati, a najteže joj je bilo prihvatiti situaciju.

"Najveći izazovi za mene, tada mlade cure koja iz tinejdžerstva prelazi u godine gdje sama odlazi živjeti u Zagreb na faks, su bili zapravo vezani za izgled. Dakle, skrivanje ćelavih pečata jer nisam htjela dopustiti da itko u mojoj blizini zna da gubim kosu. Bilo mi je izazovno pričati o tome. Nisam praktički ni sa kime razgovarala o tome, osim s liječnicima. Također, to maskiranje kose, razgovor i bilo mi je teško prihvatiti da rješenja koja isprobavam ne pomažu, da meni kosa ne prestaje ispadati, dapače da ispada sve jače."

Kako život s alopecijom utječe na mentalno zdravlje

S godinama je shvatila koliko joj je nedostajala prava stručna podrška. Objašnjava da bi joj puno značilo da je imala nekoga s kim bi mogla otvoreno razgovarati, nekoga tko bi joj objasnio ne samo mehanizam bolesti, nego i kako utječe na mentalno zdravlje.

"Mislim da je taj vid stručne pomoći izrazito važan, bez obzira na to radilo se o nekim kompleksnijim autoimunim stanjima ili sistemskim bolestima, pogotovo kad si ti dijete, kad od toga oboliš. A onda s nekim razvojnim godinama, kad ti počne opadati kosa, a žena si - to može baš jako oštetiti osobu. Osim što alopecija utječe na naš fizički izgled, jako, jako duboko utječe na naše psihičko stanje i mentalno zdravlje i jako je opasna stvar ako se tim ne bavimo. Dodatni je problem što u većini slučajeva nemamo s kime o tome razgovarati."

U nastavku Lucija otkriva kako je alopecija jako utjecala na njeno samopouzdanje. Više od deset godina nikome nije pokazala kako njena kosa izgleda ispod marame te da se zbog tog skrivanja često osjećala usamljeno.

"Mene je bilo toliko sram i teško otvoriti se pred nekime da jednostavno nije postojala opcija da ja pred nekim skinem maramu. Pod tim mislim pred mamom, sestrom, tatom, pred dečkom, prijateljicama. To je jedan paralizirajući sram koji proizlazi iz straha da će netko vidjeti pravu tebe i da će te zbog toga manje voljeti ili manje poštovati, da ti nisi dovoljno vrijedna kao žena ako gubiš kosu i ako imaš rupe po glavi."

Također spominje kako je izuzetno naporno stalno tragati za rješenjem kako bi zaustavila gubitak kose. U međuvremenu je shvatila da je u redu i odustati.

"Sa svakim novim neuspjehom rekla bih da sve dublje toneš i budeš poražena i to je začarani krug koji se stalno ponavlja do trenutka kad ne kažeš da je dosta. To je ono što stalno govorim - u redu je odustati. U redu je reći: 'Okej, ja sam sad sve svoje kapacitete istrošila i pokušala sam sve šta mi je bilo dostupno, ništa od toga nije upalilo.' U nekom trenutku moraš odlučiti da je dosta."

Samopouzdanje ispod marame

Luciji su marame postale zaštitni znak kada zbog alopecije više nije mogla skrivati gubitak kose. Nakon raznih pokušaja sakrivanja, spontano joj je palo na pamet da bi mogla zavezati maramu oko glave kao traku koja bi prekrila mjesta gdje nema kosu. Taj trenutak pamti po prvoj fotografiji s maramom i kaže da joj nije služila za skrivanje, već joj je vratila samopouzdanje i omogućila da se oslobodi u odnosima s ljudima.

"Marame su mi pružile novu vrstu slobode, s time da ja ispod marame mogu imati što god, da se može događati što god. Ljudi to ne vide i meni je puno ugodnije u društvu, na poslu, u nekim odnosima. Osim toga dale su mi priliku da istražim svoj stil, da to postane dio mog stylinga, nazovimo to tako, ono šareno veselje."

Obrijana glava kao korak prema oslobađanju

I onda je došao trenutak za koji se jako dugo pripremala – obrijala je glavu. Lucija objašnjava kako je presudan moment bio to što je u dvije godine ponovno izgubila jako puno kose i da više nije imalo smisla održavati kosu koja je ostala. Brijanje glave postalo je jedino rješenje koje joj je u tom trenutku djelovalo logično i oslobađajuće. Naglašava da joj je bilo iznimno teško oprostiti se sa svojom kosom i da se godinu dana pripremala na taj korak.

"Kad je došao taj dan bilo mi je fakat jako teško. To je bio prvi trenutak kad sam pred svojim dečkom skinula maramu i to je baš bio neopisiv trenutak, iako je njemu bilo potpuno u redu da nikad ne skinem maramu. I onda smo obrijali moju glavu. Prvi dan mi je bilo baš jako, jako čudno. Nekako potpuno nova slika mene na koju sam se morala naviknuti. Znači to je sad nova osoba u ogledalu."

Lucija govori kako se sada osjeća fenomenalno i da ne zna zašto to nije prije napravila, a najveća nagrada bila joj je što je nakon deset godina ponovno mogla zaroniti u more. Iako je oduvijek voljela plivanje i ronjenje, zbog alopecije to si dugo nije dopuštala. Danas to opisuje kao oslobađajuće iskustvo koje joj je vratilo užitak boravka na moru.

Društvene mreže kao prostor za podršku

Nakon godina šutnje i skrivanja, odlučila je progovoriti o alopeciji, najprije kroz videe o vezanju marama, a zatim i kroz svoje iskustvo o životu s alopecijom. Njena prisutnost na društvenim mrežama postala je prostor podrške, sigurnosti i empatije za mnoge žene koje prolaze isto. Otkrila nam je što ju je potaknulo da počne javno govoriti o tome:

"Činjenica da sam se svih ovih godina osjećala usamljena u tim temama i da sam shvatila da moje iskustvo sigurno može pomoći barem jednoj ženi koja se osjeća isto tako usamljeno u tome. I da moje pojavljivanje pred kamerom s maramom ili bez marame i otvoreno progovaranje o toj tabu temi, ženskoj ćelavosti, može za nekoga biti ohrabrujuće - to mi je bila glavna nit vodilja."

Reakcije na društvenim mrežama su, kako kaže, pretežno pozitivne. Javljaju joj se žene u sličnim situacijama koje dijele svoja iskustva i traže savjete.

"Ja mogu pomoći svojim iskustvom, onim proživljenim, podijeliti kakvo je to stanje, kako se osjećaš nekom trenutku, što napraviti da si pomogneš, kako razgovarati s drugim ljudima kojima želiš reći da imaš alopeciju, kako u partnerskom odnosu pričati o alopeciji. To su sve neka područja oko kojih se ja vrtim i super su reakcije. I to vezanje i nošenje marama, tu isto pokušavam ohrabriti žene da barem po doma zavežu maramu ako im je stvarno alopecija tako napredovala da se više-manje zatvore u kuću i ne žele nigdje ići. Svojim primjerom pokušavam objasniti da jedna tako jednostavna stvar poput zavezane marame oko glave može donijeti toliko slobode i takvu promjenu da je to nezamislivo."

Poruka drugima: "Tvoj način je dovoljno dobar"

Na kraju razgovora, Lucija šalje poruku svim ženama koje se suočavaju s alopecijom – priznaje da je život s ovim stanjem izuzetno težak i izazovan i naglašava kako ne postoji jedinstven ili "ispravan" način nošenja s tim stanjem. Iako ona osobno otvoreno govori o alopeciji u medijima i na društvenim mrežama, ističe da to nije put koji svatko mora slijediti već da svatko ima pravo naći rješenje za sebe. Također dodaje:

"U trenutku kada prihvatimo činjenicu da gubimo kosu i kada krenemo živjeti usprkos tome, znači bez obzira na to što imamo alopeciju vidjet ćemo da život može ponovno biti jednako ispunjen, vrijedan, da se možemo zabavljati, zaljubljivati, voljeti. I tada ćemo ponovno pronaći svoje samopouzdanje, bez obzira na to što imamo ili nemamo kosu."

Vezani sadržaj:

• Zvijezda Masterchefa iskreno progovorila o endometriozi
• Mirjana je s 39 godina imala moždani udar: "Osjećaj nemoći je strašan i užasan"