Razgovor s psihologinjom: Zašto si nekad ne možemo oprostiti za događaje iz prošlosti i što učiniti?

Oprostiti sebi za pogreške iz prošlosti važno je da bismo lakše "krenuli dalje", ali ponekad je to lakše reći nego učiniti. Bez obzira na to pokušavate li se riješiti krivnje zbog manjih propusta i pogrešaka ili onih koji se zaista značajno odražavaju na vaš život trenutno, pomoći će ako znate kako opraštanje funkcionira i na što posebno trebate obatiti pažnju. O ovoj smo temi razgovarali s psihologinjom prof. dr. sc. Dubravku Miljković, koja nam je otkrila i kada to da si ne možemo oprostiti postaje problem te kako prepoznati da nam je potrebna stručna pomoć.

Zašto si ponekad ne možemo oprostiti za događanja, pogreške iz prošlosti, čak i ako se ne radi o nečemu što utječe na naš život trenutno?

Svatko od nas ima neku svoju „teoriju o sebi“, ono što se uobičajeno zove pojam o sebi (self-koncept), ili slika o sebi. Ona određuje koje ćemo događaje u svom životu smatrati važnima, što ćemo poduzimati, koje ćemo ciljeve pokušati dostići, hoćemo li biti zadovoljni onim što smo učinili, koji će događaji za nas biti stresni i kako ćemo reagirati na njih.

Slika o sebi uključuje znanja koja imamo o sebi: kako izgledamo, koji školski predmeti nam dobro idu, koji poslovi nam (ne)leže, kakvi smo u društvu, jesmo li strpljivi ili brzo planemo, i tako dalje. Na temelju teorije o sebi mi objašnjavamo svoje prošlo i sadašnje ponašanje, predviđamo buduće. Jako je važno reći, i razumjeti, da to što mi mislimo o sebi može, ali i ne mora, imati ikakve veze s realnošću! Sve je u našoj glavi.

Mi se, dakle, ponašamo u skladu s onim što mislimo o sebi. Osoba koja si teško oprašta ima lošu sliku o sebi, nisko samopoštovanje i nisko samopouzdanje (rijetko i pokušava ostvariti neki izazovniji cilj, jer već unaprijed „zna” da neće uspjeti), optužuje se i za stvari koje joj nisu pod kontrolom, kriva je i zato što kiša pada. Takva osoba, prije svega, treba poraditi na rekonstrukciji slike o sebi: razmisliti koliko su realne informacije koje ima o sebi, tko ih servira…

Kako funkcionira opraštanje općenito? I zašto je nekad tako teško?

Na opraštanje se može gledati iz tri kuta:

• reakcija žrtve, tj. što osoba koja oprašta osjeća, misli, što želi učiniti, a što onda i učini u odnosu na osobu koja ju je povrijedila, a da na kraju, s vremenom, dođe do tog pomaka od negativnog prema pozitivnom;
• osobina ličnosti, tj. tendencija opraštanja. Na jednom su kraju oni koji su u stanju oprostiti sve i svakome, a na drugom kraju su oni koji nikome ne opraštaju ni (zamišljeni) krivi pogled;
• osobina društva, odnosno, društvene grupe u kojoj živimo. Naime, u nekim zajednicama (brakovima, obiteljima, radnim sredinama) postoji visok stupanj spremnosti opraštanju, dok je u drugima i najmanji povod dovoljan za razvod, rastavu i otkaz.

Ljudi koji su lakše i prije spremni oprostiti razlikuju se od onih koji to nisu u stanju po nizu drugih osobina. Primjerice, manje su živčani, depresivni i općenito, manje neprijateljski raspoloženi prema drugima, manje su narcisoidni (ono, sliku svoju ljubim), iskazuju više društveno prihvatljivih stavova i ponašanja.

Opraštanje i sebi i drugima, kao osobina ličnosti, u pozitivnoj je vezi s mentalnim zdravljem i psihološkom dobrobiti. Osobe koje su sklone oprostiti manje su sklone depresiji, ljutnji i neprijateljstvu prema drugima. Međutim, kad se radi o opraštanju konkretnih životnih događaja, stvari nisu baš jednostavne. Primjerice, nekim ljudima samo smišljanje osvete može donijeti mir. Zatim, neke kulture upravo i potiču (krvnu) osvetu, pa povrijeđena osoba dobiva puno okolinske podrške za svoje rane ljute. S druge strane, ako se nekoga skoro pa prisiljava da oprosti i zaboravi, a on to ne može, bit će mu još gore nositi se s postojećim lošim osjećajima zbog same povrede.

Što može pomoći? Koji biste savjeti dali nekome tko se muči s ovim problemom - od čega krenuti?

1. Opisat ćemo model opraštanja u 9 koraka što ih je smislio razvojni psiholog Robert Enright. Dakle:
2. Netko vam je učinio nešto ružno. Prepoznajte svoje emocije: jeste li ljuti, tužni, povrijeđeni, posramljeni ili sve to u nekoj kombinaciji?
3. Zaboravite sad na osobu koja vam je to učinila; uočite koji vas je točno njezin postupak povrijedio.
4. Odlučite da ćete oprostiti.
5. Objasnite si zašto ste donijeli tu odluku. Razlog može biti posve praktične naravi – poput želje da se oslobodite ljutnje kako biste se više mogli posvetiti poslu ili nekim drugim stvarima.
6. Pokušajte stati u cipele te druge osobe i osjetiti njezine slabosti.
7. Odlučite da nećete dalje raznositi bol koju ste podnijeli, čak ju više nećete pokazivati niti toj osobi.
8. Umjesto toga, odlučite svijetu ponuditi svoju dobru volju. U ovoj se etapi možete poželjeti pomiriti s tom osobom (ali to nije nužno).
9. Promislite o tome kakav je osjećaj osloboditi se ogorčenosti. Pronađite smisao u patnji kroz koju ste prošli i koju ste svladali.
10. Uočite paradoks opraštanja: kako drugome kao poklon dajete svoj oprost, tako kao poklon dobivate mir u duši.

Kada je ipak potrebna stručna pomoć? I kako to prepoznati?

Ako prethodna vježba ne uspijeva, doista potražite pomoć. Za početak, možete se obratiti telefonskom savjetovalištu – psihološkom centru TeSa, TESA - psihološki centar - 01 482 8888, radnim danom od 10-22 sata (nema dodatne naplate telefonskih impulsa).

Može li u nekim slučajevima krivnja koje se ne uspijevamo riješiti biti pozitivna? Opraštamo li ponekad prelako?

Ukratko: da. Naime, premda opraštanje ima pozitivne učinke i na onoga tko oprašta i na onoga kome se oprašta, ti učinci mogu biti i štetni. Toleriramo tuđe bezobrazluke (i svoje propuste i pogreške) i tako samo povećavamo šansu da se oni ponavljaju. Tako je npr., jedno, istraživanje nasilničkih partnerskih veza pokazalo da su žrtve koje razloge nasilja dobrohotno pripisuju vanjskim faktorima, tipa ima jako stresan posao, više sklone opraštanju i, posljedično, u većem riziku od ponovljenog nasilja.

Preporuke za čitanje:

• www.iep.hr

1. Miljković, D. i Rijavec, M. (2006., 2010., 2018.). Kako biti bolji – priručnik iz pozitivne psihologije. Zagreb: IEP-D2-UFZG.
2. Rijavec, M. i Miljković, D. (2006., 2010., 2018.). Tko su dobri ljudi – psihologija pozitivne osobe. Zagreb: IEP-D2-UFZG.