Terapija inzulinom i tabletama
Za liječenje dijabetesa na raspolaganju su sljedeći proizvodi:
1. inzulin kao nadomjestak vlastitog tjelesnog inzulina
2. tablete za liječenje dijabetesa tipa 2
• sulfonilni preparati
• bigvanidi
• akarboza
Načelo liječenja dijabetesa tipa 1 je jednostavno: bolesniku nedostaje inzulin koji mu terapijom moramo nadoknaditi. Govorimo o tzv. inzulinskoj ovisnosti.
Kod dijabetesa tipa 2 liječenje inzulinom može postati potrebno kad se razina šećera u krvi ne može kontrolirati na neki drugi način.
Vaš će liječnik odrediti koji su lijekovi za vas najbolji.
Inzulin
Inzulina ima nekoliko vrsta:
|
početak djelovanja preparata |
najjače djelovanje preparata |
ukupno djelovanje preparata |
brzodjelujući inzulin |
odmah |
1 do2h |
2do3h |
obični inzulin |
15 do 30 min |
2do4h |
4do6h |
NPH-lip |
60 min |
4do6h |
10 do 12 h |
spori tip |
60 min |
6do8h |
8 do 20 h |
ultraspori tip |
do4h |
razmjerno jednoliko |
do24h |
inzulin produljenog djelovanja |
vrlo ravnomjerno tijekom 24 h |
Miješani inzulin je kombinacija normalnog inzulina i inzulina s produljenim djelovanjem, kod kojeg učinak nastupa brzo i traje prilično dugo.
Od 1999. na tržištu se mogu naći mješavine brzodjelu-jućeg inzulina i inzulina s produljenim djelovanjem. I kod tih je preparata djelovanje neposredno, pa bolesnik odmah po aplikaciji inzulina mora nešto pojesti.
Vrste inzulinskih terapija
• klasična terapija inzulinom
• prilagođena terapija liječenja inzulinom (funkcijska terapija, stupnjevana terapija)
• bolusna terapija
• inzulinska pumpica
Pri klasičnoj terapiji inzulinom mješavina običnog i brzodjelujućeg inzulina, odnosno mješavina brzodjelujućeg inzulina s inzulinom produljenog djelovanja uštrcava se jednom do tri puta na dan. Kod tako liječenog dijabetesa bolesnik se mora strogo pridržavati dnevnog ritma uzimanja obroka i količine ugljikohidrata, bez obzira na to kad želi ustati ili kad osjeća glad. Tjelesni je metabolizam tada, naime, obrnut normalnom metabolizmu: kod zdravih se osoba inzulin izlučuje kao odgovor na povećanu količinu šećera u krvi, dok se kod dijabetičara liječenih klasičnom inzulinskom terapijom jednom dozom mješavine uštrca količina inzulina dovoljna za tri sljedeća obroka. Ako se s nekim obrokom preurani ili se u njemu pojede više ugljikohidrata nego što odgovara dozi inzulina, razina će se šećera u krvi povećati više nego što želimo. Ako, pak, neki obrok posve preskočimo ili u njemu pojedemo premalo ugljikohidrata, doći će do hipoglikemije. Takve ćete komplikacije izbjeći znate li sadržaj ugljikohidrata namirnica, a usto jedete redovito prema dobro utvrđenom planu.
Mnogo dijabetičara ne žele ili se ne mogu pridržavati strogoga dnevnog ritma koji zahtijeva klasična inzulinska terapija, pa biraju prilagođenu inzulinsku terapiju. Kod tog je načina liječenja metabolizam mnogo sličniji normalnome. Dijabetičar si jednom do dva puta na dan ubrizgava inzulin s produljenim djelovanjem, čime se pokriva tjelesna potreba za tim hormonom između obroka, odnosno tijekom spavanja. Količina tog „baznog" inzulina po mogućnosti se odredi tako da razina šećera između obroka bude uravnotežena i ne uzrokuje hipoglikemiju ili hiperglike-miju. Potreba za inzulinom pri obrocima pokriva se brzo-djelujućim inzulinskim pripravkom. Njegova se količina određuje prema količini pojedenih ugljikohidrata, odnosno razini šećera neposredno prije obroka. Razmak između uštrcavanja inzulina i obroka određuje se prema brzini djelovanja pripravka. Uspjeh te vrste inzulinske terapije umnogome ovisi o informacijama kojima dijabetičar rapolaže. Prilagođena inzulinska terapija nudi mnogo slobode, ali od bolesnika zahtijeva savjestan pristup i spremnost za mjerenje razine šećera prije svakog obroka te uštrcavanje hormona u skladu s time i prema količini ugljikohidrata koja se u obroku namjerava pojesti. Mnoge osobe oboljele od dijabetesa tipa 2 stvaraju dovoljno inzulina za redovite potrebe organizma, ali količina potrebna za obroke više ne dostaje.
Jedna od mogućnosti je bolusna terapija. Kod nje nema potrebe za inzulinom za osnovne potrebe organizma, nego se uštrcava samo kratkodjelujuća doza potrebna za svladavanje količine ugljikohidrata u pojedinom obroku.
Terapija s inzulinskom pumpicom temelji se na načelima klasične inzulinske terapije. I kod nje razlikujemo potrebu za inzulinom između obroka, odnosno količinu za obroke. Bolesnici imaju potkožnu pumpicu kojom se između obroka opskrbljuju malim količinama kratkotrajno djelujućeg inzulina. Inzulin za obroke također se u tijelo unosi pumpicom. I kod terapije inzulinskom pumpicom uvjet za njezinu uspješnost je dobro poznavanje sadržaja ugljikohidrata u namirnicama.
Koji je način liječenja za vas najbolji, odlučit ćete zajedno s liječnikom.
Kako se uštrcava inzulin?
Inzulin se uštrcava injekcijama za jednokratnu uporabu ili tzv. „olovkama".
Inzulin postoji u dvije koncentracije:
• inzulin U-40 (u ampulama): u jednoj mililitri ima 40 međunarodnih jedinica (I. E.) inzulina.
• inzulin U-100 (u ampulama ili olovkama): u jednoj mililitri ima 100 međunarodnih jedinica (I. E.) inzulina.
Obratite pozornost na to da upotrebljavate aplikatore usklađene s koncentracijom lijeka.
Važno
Ako inzulin U-100 primjenjujete aplikatorom za inzulin U-40, uštrcat ćete si dva i pol puta veću količinu hormona od željene!
Tablete - uglavnom kod dijabetesa tipa 2
Primjena lijekova u obliku tableta u prvome redu ima smisla kod dijabetesa tipa 2, kad bolesnik usprkos promijenjenom režimu prehrane i aktivnosti ne uspijeva postići zadovoljavajuće vrijednosti koncentracije šećera u krvi. Za liječenje dijabetesa tabletama rabe se različite djelatne tvari.
Metformin (u ljekarnama pod nazivom Glucophage) vjerojatno će vam biti prva propisana tableta - posebice ako imate preveliku tjelesnu težinu jer ne uzrokuje njezino povećanje. Metformin može biti propisan u kombinaciji s bilo kojom sljedećom vrstom tableta.
Sulfonilureje U skupinu sulfonilureja ubrajaju se brojne tablete. Sve djeluju na podjednak način, no imaju različita trajanja djelovanja pa neke treba uzimati više puta dnevno nego druge. Sulfonilureje su stimulatori stvaranja inzulina.
Repaglinid i nateglinid (odnosno Novonom i Starlix) imaju brže djelovanje od sulfonilureja i manje je vjerojatno da će uzrokovati hipoglikemiju i porast tjelesne težine. Namijenjeni su poticanju proizvodnje inzulina u kratkim razdobljima oko obroka i korisni su ako imate nepredvidljivu svakodnevicu pa često ne jedete u isto vrijeme.
Akarboza (u ljekarnama Glucobay) Ako već uzimate metformin i tabletu za poticanje izlučivanja inzulina (sulfonilureja, nateglinid ili repaglinid), toj se kombinaciji može dodati akarboza. Propisuje se nešto rjeđe jer se obično javljaju nuspojave. Akarboza usporava razgradnju ugljikohi-drata (riječ je o tzv. blokatoru alfa-glukozidaze) pa se šećer iz crijeva sporije resorbira u krvotok.
Uporabom tih lijekova katkad može doći do hipoglikemije.
Važno je znati
Pri liječenju blokatorima alfa-glukozidaze, primjerice akarbozom, hipoglikemiju se može nadoknaditi samo glukozom jer je resorpcija običnog šećera jako usporena.
Ako se razina šećera u krvi ne može zadovoljavajuće regulirati posebnom prehranom, pojačanom tjelesnom aktivnošću i uzimanjem tableta, bit će potreban i inzulin, ili ćete posve prijeći na inzulinsku terapiju.
Više o ovoj temi pročitajte u knjizi:
Najnovije
Najčitanije
-
Recept dana
Salata od mahuna, rajčice i kozica
30 min12345 -
Recept tjedna
Juneći gulaš s krumpirom
1 h12345 -
Recept mjeseca
Salata od pečenog slanutka s feta sirom
30 min12345