Što znači biti transrodna osoba i kako izgleda proces tranzicije?

Transrodnost je pojam koji se odnosi na nesklad između rodnog identiteta i spola pripisanog pri rođenju. Iako se često percipira isključivo kroz prizmu medicinske tranzicije, ovaj proces je mnogo složeniji i uključuje različite aspekte – pravne, društvene, psihološke i medicinske. Put tranzicije može varirati od osobe do osobe, a neki transrodni pojedinci odlučuju se samo na socijalnu tranziciju, dok drugi prolaze kroz hormonske i kirurške zahvate.

O transrodnosti i procesu tranzicije s kojima se transrodne osobe susreću razgovarali smo sa psihijatrom Goranom Arbanasom povodom Međunarodnog dana vidljivosti transrodnih osoba. Doktor ima bogato iskustvo u radu s transrodnim osobama te je objasnio ključne aspekte psihološke i medicinske procjene, mogućnosti operativnih zahvata u Hrvatskoj i važnost podrške obitelji i društva.

Što znači biti transrodna osoba?

Spol i rod nisu isto – dok spol predstavlja biološke karakteristike poput spolnih organa i hormona, rodni identitet je psihološki aspekt koji određuje kako se osoba osjeća u odnosu na svoj spol. Kod većine ljudi spol i rodni identitet su usklađeni, no kod transrodnih osoba oni nisu u suglasju. Doktor Arbanas objašnjava:

"Rod odnosno rodni identitet, to je psihološki pojam, to je dio našeg ukupnog identiteta, to je naš subjektivni, unutarnji doživljaj da li se osjećamo kao muškarac ili žena. Ljudi kod kojih su spol i rodni identitet istovjetni nazivamo cisrodnim osobama, a transrodne su osobe kod kojih spol i rodni identitet nisu u suglasju pa je osoba jednog spola, a drugog rodnog identiteta."

Prvi koraci u tranziciji

Svaka transrodna osoba donosi vlastitu odluku o tome kako želi izraziti svoj identitet. Neki se odlučuju samo na socijalnu tranziciju, drugi biraju pravne promjene dok neki prolaze kroz medicinsku tranziciju.

"Ljudi imaju različite odluke o tome što će napraviti kad su transrodni. Kao i kod nekih drugih stvari u životu mi možemo znati da smo transrodni, ali nećemo poduzimati ništa jer zaključimo recimo iz nekog razloga da nam je bolje po tom pitanju ništa ne raditi. Tako je to moguće i kod transrodnosti. Drugi dio ljudi će odlučiti pokrenuti neke socijalne aktivnosti, izražavati će se u drugom rodnom identitetu od spola, odnosno onom koji odgovara njihovom rodu, ali zapravo neće pokretati pravne ili medicinske postupke. Treća skupina ljudi će zahtijevati neke promjene svoga tijela, odnosno usuglašavanje tijela s njihovim rodnim identitetom pa će onda pokrenuti i krenuti u postupak hormonske i kirurške tranzicije, a neki ljudi će tražiti i pravno priznavanje života u svom željenom rodnom identitetu."

Proces tranzicije i psihološka procjena

U Hrvatskoj, kao i u većini europskih zemalja, prije medicinske tranzicije potrebno je proći psihološku i psihijatrijsku procjenu. Ovaj proces pomaže u potvrđivanju rodnog identiteta i isključivanju drugih stanja koja bi mogla nalikovati transrodnosti. Doktor Arbanas u nastavku objašnjava kako izgledaju razgovori kod psihijatra i psihologa:

"Kod psihijatra to će uglavnom biti više razgovora. Neka pravila je postavila i Svjetska zdravstvena organizacija, a to je da bi praćenje moralo biti minimalno šest mjeseci kod punoljetnih osoba i minimalno dvije godine kod maloljetnih osoba. A kod psihologa osim razgovora će osoba dobiti i niz psihologijskih instrumenata, dakle tih upitnika, testova na temelju kojih se procjenjuju neke karakteristike ličnosti."

Hormonska terapija i kirurški zahvati u procesu tranzicije

Ne žele sve transrodne osobe medicinsku tranziciju, ali oni koji odluče uzimati hormone moraju proći medicinsku procjenu. Endokrinolog provodi pretrage kako bi osigurao da ne postoje kontraindikacije poput problema s jetrom ili kardiovaskularnim sustavom. Ako je osoba zadovoljila uvjete da krene s hormonskom terapijom i želi napraviti operativni zahvat, prvo mora koristiti terapiju, otkriva naš sugovornik i dodaje:

"Idealno bi bilo da osoba neko vrijeme bude na hormonima zato što se tijelo mijenja pod utjecajem hormona. Nekakav maksimalni učinak hormona na tijelo se vidi kroz dvije godine. Dakle prve promjene se vide otprilike kroz prva tri mjeseca, a nekakav onaj finalni oblik se postiže nakon dvije godine. S time da se mora znati da je hormonska tranzicija zauvijek, zapravo ona ne prestaje nakon dvije godine jer bi se tijelo opet počelo mijenjati ako bi se prestalo uzimati hormone."

Kirurška tranzicija može uključivati različite zahvate, ovisno o potrebama pojedinca. Trans muškarci često se odlučuju na mastektomiju (uklanjanje grudi), dok su trans žene zainteresirane za operacije feminizacije lica i tijela. U Hrvatskoj su dostupni gotovo svi kirurški zahvati osim tzv. donjih operacija promjene spolovila, objašnjava doktor.

Utjecaj osobnih stavova stručnjaka

Budući da stručnjaci igraju ključnu ulogu u procesu tranzicije, važno je da osobni svjetonazori ne utječu na njihovu profesionalnu odluku. Doktor Arbanas u nastavku pojašnjava:

"Idealno bi bilo kad stručnjaci ne bi imali nikakve osobne stavove prema tom postupku jer zapravo ako se radi o stručnjacima u jednoj ili drugoj krajnosti to neće biti dobro. Odluka je na samoj osobi koja ima rodnu disforiju. Ja obično volim dati primjer recimo kratkovidnosti. Ako ste vi kratkovidi, imate nekoliko opcija, imate opciju da hodate poluslijepi po gradu i to je vaše pravo i nitko vam neće na silu ništa raditi. Imate opciju nositi naočale, imate opciju nositi leće i imate opciju ići na lasersku operaciju skidanja dioptrije. Što ćete vi izabrati je potpuno na vama. Dakle, dio ljudi će iz različitih razloga reći da ne želi nosit naočale i okej. Jednako tako transrodne osobe mogu odlučiti što će učiniti."

Podrška obitelji i društva

Podrška okoline ključna je za dobrobit transrodnih osoba. Proces tranzicije može biti izazovan, a razumijevanje i prihvaćanje od strane obitelji i prijatelja može značajno poboljšati kvalitetu života.

"Članovi obitelji moraju razumjeti da transrodnim osobama nije lako, ali i članovima obitelji treba dati podršku i treba im dati vremena da se prilagode na novonastalu situaciju. I često kad se govori o obitelji, gotovo uvijek nekakva podrška postoji prema roditeljima, a često se zaboravlja na braću i sestre jer moramo razmišljati o tome da su i braća i sestre izložene također tome da im se njihov brat ili sestra mijenjaju, a znamo i da djeca znaju biti vrlo okrutna, pa onda djeca znaju zezati braću i sestre transrodnih osoba, tako da zapravo i oni doživljavaju stigmu i porugu, ne samo transrodne osobe“, zaključuje naš sugovornik.

Tranzicija je složen proces koji uključuje mnoge aspekte – od osobne odluke i pravnih promjena do medicinskih zahvata. Svaka transrodna osoba ima pravo odabrati put koji joj najviše odgovara, a podrška obitelji i društva igra ključnu ulogu u njihovoj dobrobiti. Razumijevanje transrodnosti i informiranje o procesu tranzicije koraci su prema inkluzivnijem i empatičnijem društvu.