Upala mokraćnog mjehura (cistitis)

Upala mokraćnog mjehura (poznata još pod nazivom cistitis) uzrokovana je razmnožavanjem bakterija u mokraći, zbog čega govorimo i o bakterijskom cistitisu. Ovo stanje prvenstveno zahvaća žensku populaciju uslijed specifičnosti građe donjeg urogenitalnog trakta (kratka uretra te neposredna blizina vaginalne i fekalne bakterijske flore). Oko 15% spolno aktivnih žena barem jednom godišnje oboli od upale mokraćnog mjehura, a gotovo dvije trećine žena će jednom u životu imati cistitis.

Upala mokraćnog mjehura i njeni uzroci

Cistitis je upala mokraćnog mjehura uzrokovana pojavom bakterija u mokraći. Načelno, kad govorimo o upali mokraćnog mjehura, prvenstveno mislimo na "pravi" cistitis uzrokovan razmnožavanjem bakterija u mokraći - tzv. bakterijski cistitis. Postoje i druga stanja provocirana drugim (nebakterijskim i neinfektivnim) uzrocima čiji simptomi uvelike podsjećaju na pravi bakterijski cistitis; ipak, njihova glavna značajka jest da ona nisu uzrokovana porastom neželjenih bakterija u mokraći i mokraćnom mjehuru. Tako i obično pothlađivanje može dovesti do simptoma cistitisa jer na neki način iritira mokraćni mjehur koji je smješten u samom dnu zdjelice, ili pak oslabi prirodni imunitet sluznice kratke mokraćne cijevi (uretre) u žena te tako dovodi do temperaturne iritacije samoga mjehura. Moguće je i to da se slabljenjem imunološke obrane lokalne sluznice na neki način omogućuje pristup bakterijama, koje su uvijek prisutne u neposrednoj okolici vanjskog ušća mokraćne cijevi.

Osim bakterijskog i neinfektivnog cistitisa, kod pacijenta se može raditi o gljivičnom cistitisu (koji je također vrsta infektivnog cistitisa), postradijacijskom cistitisu (koji se može javiti i godinama nakon zračenja zdjelice), cistitisu uzrokovanim spolno prenosivim uzročnicima (koje neće otkriti uobičajeni bakteriološki pregled urina), cistitisu uslijed iritacije mokraćnog mjehura sitnim kamencem u donjem dijelu mokraćovoda, kao i stanjem koje se naziva "pretjerano aktivni mokraćni mjehur - PAMM" (engl. OAB - overactive bladder). Do potonjeg može dovesti i povećana prostata u muškaraca, premda pretjerano aktivni mjehur može nastati i bez znatnijeg povećanja prostate. Štoviše, i pretjerana psihička napetost može rezultirati sličnim znacima poremećaja funkcije mokrenja.

Epidemiologija i klinička prezentacija cistitisa

Klasični bakterijski cistitis jest bolest koja primarno zahvaća žensku populaciju i to zbog specifičnosti građe donjeg urogenitalnog trakta (kratka uretra te neposredna blizina vaginalne i fekalne bakterijske flore). Oko 15% spolno aktivnih žena barem jednom godišnje oboli od upale mokraćnog mjehura, a gotovo dvije trećine žena će jednom u životu imati cistitis. Od te dvije trećine, njih 25% će patiti od recidivirajućih infekcija mokraćnog mjehura. Kod osjetljivijih ljudi već bosonogo stajanje na hladnim kupaonskim pločicama može dovesti do razvoja simptoma cistitisa, a kliničku sliku može provocirati i ljuta hrana te gazirana ili žestoka alkoholna pića.

Simptomi nastaju relativno naglo, a najčešće se viđa vrlo učestalo i bolno mokrenje malih količina urina (nerijetko bolesnice navode "svega par kapi"), pečenje pri mokrenju, pojava par kapi krvi pri kraju mokrenja, kao i bol ili grčevi u donjem dijelu trbuha neposredno iznad stidne kosti. Tjelesna temperatura obično nije povišena, a ako jest, najčešće ne prelazi 37,5˚C. Pregledom bolesnice najčešće se nalazi samo blaža osjetljivost u donjem dijelu trbuha i to u centralnom dijelu, odnosno u projekciji samog mokraćnog mjehura. Definitivnu dijagnozu nije moguće postaviti isključivo na temelju simptoma i fizikalnog liječničkog pregleda, već je neophodan pregled sedimenta urina. Ukoliko u mokraći, uz ranije navedene znakove bolesti, nađemo povećan broj leukocita (upalne stanice), dijagnoza cistitisa se može potvrditi.

Pristup liječenju

Potrebno je liječiti sve upale mokraćnog mjehura koje dovode do simptoma, a pojavu bakterija u urinu koja ne rezultira simptomima samo u odabranih bolesnika. Potonje se odnosi na muškarce i žene s tzv. značajnim brojem bakterija u urinu - najmanje 100 000 (više od 10 na 5) bakterija u jednom mililitru urina. Nadalje, u odabranu kategoriju spadaju i trudnice, stanja prije invazivnih uroloških, ortopedskih i ginekoloških zahvata, kao i stanja prije transplantacije organa. Ciljevi takvog liječenja su nestanak simptoma u bolesnika koji imaju tegobe, odnosno "sterilizacija" mokraće u bolesnika s bakterijama u mokraći, a bez prisutnih simptoma.

Kod jednostavne i sporadične upale mokraćnog mjehura bakteriološki pregled urina nije neophodan. Tako će tvrditi većina infektologa, no urolozi (koji se susreću s nizom sličnih tegoba kada nisu sigurni je li infekcija u podlozi uzrok tegoba ili ne) će rado učiniti i bakteriološki pregled, tj. urinokulturu prije određivanja definitivne terapije. Lijekovi prvog izbora, dakle i prije saznavanja nalaza urinokulture, su nitrofurantoin, koamoksiklav, cefaleksin ili norfloksacin, a ovisno o nalazu urinokulture terapija se može i modificirati. Navedeni lijekovi se koriste i u trudnoći i to za liječenje i sprječavanje recidiva, uz napomenu da nitrofurantoin ne treba koristiti u posljednja tri mjeseca trudnoće. U trudnica je svakako potrebno provjeriti nalaz urinokulture 14 dana nakon provedenog liječenja.

Recidivirajuća upala mokraćnog mjehura

Mnogo više poteškoća od jednostavne, sporadične upale mjehura stvara recidivirajući cistitis. O njemu govorimo ako postoje tri recidiva (dakle povrata bolesti) u posljednjih godinu dana od kojih je svaki dokazan urinokulturom, ili pak dva mikrobiološki dokazana recidiva u posljednjih šest mjeseci. Tada su kriteriji za liječenjem nešto stroži i terapija se primjenjuje već kod nalaza urinokulture od 1000 bakterija u jednom mililitru urina. Ponekad je u takvim slučajevima potrebno provoditi profilaktičko (sprječavajuće) liječenje niskim dozama antibiotika svaku večer ili tri puta tjedno kroz šest mjeseci.

U trenutku započinjanja s profilaksom bolesnica ne smije imati simptome akutne infekcije, a profilaktičku dozu antibiotika treba koristiti nakon svakog spolnog odnosa. Kao profilaktička terapija koriste se ranije navedeni antibiotici, ali i kotrimoksazol te ciprofloksacin u niskim dozama. Osim antimikrobnih lijekova, kod recidivirajućih infekcija svakako je korisno pridržavati se određenog higijensko-dijetetskog režima koji uključuje konzumaciju barem litru i pol vode dnevno, češće pražnjenje mjehura s nastojanjem potpunog izmokravanja, mokrenje nakon spolnog odnosa, higijensko brisanje nakon stolice (sprijeda prema straga) te eventualnu promjenu metode kontracepcije (primjerice, korištenje dijafragme nije poželjno).

Zaključak

Koliko god sporadične infekcije mjehura bile jednostavne za liječenje i uklanjanje tegoba, recidivirajući cistitis može dovesti do prilično zahtjevnih promjena načina života, dugotrajnog uzimanja lijekova te opetovanih posjeta liječniku. Zbog toga je pacijenta važnije upoznati suzrocima, dijagnostikom i liječenjem bakterijske upale mokraćnog mjehura, nego davati "recepte" za izlječenje ovog problema.