Skolioza

Terapija skolioze

Liječenje idiopatske skolioze ne sastoji se u liječenju njezinih uzroka ( njih ne znamo) nego u korekciji deformiteta i održavanju korekcije tijekom vremena, a do završetka koštanog rasta. Tri su osnovna tipa liječenja: "čekanje", terapija steznicima ili kirurška korekcija. Njihov izbor ovisi o više čimbenika: vremenu pojavljivanja skolioze, mjestu deformiteta, o koštanoj zrelosti te o kutu zakrivljenosti i sl.

Terapija "čekanjem" rezervirana je za skoliozu čiji kut zakrivljenosti ne prelazi 25°. Bolesnici s takvim deformitetom moraju biti praćeni od dana kada je postavljena dijagnoza pa sve do koštane zrelosti svaka 2-5 mjeseci. Preporučljivo je baviti se simetričnim sportovima te različite metode fizikalne terapije.

Terapiju steznicima potrebno je primijeniti kod skolioza s Cobbovim kutom između 25-50°. Kirurški tretman rezerviran je za skolioze s kutom većim od 50°.

Terapija steznicima

Osnovni princip terapije steznicima je zaustaviti razvoj skolioze i time ostvariti, u granicama mogućega, estetsko poboljšanje zaustavljanjem progresije deforimteta unutar prihvatljivih granica. U određenom broju slučajeva ostvareno poboljšanje je značajno. Terapija steznicima mora početi što prije dok je skoliotske zavoje još moguće manipulirati (nakon postavljene dijagnoze skolioze), bolesnici moraju biti redovito praćeni radi stalne korekcije steznika. Ovisno o veličini zavoja te napretku skolioze, steznike treba stalno nositi (i po danu i po noći) ili određeni dio dana i noći, sve do završetka koštanog rasta.

Steznik koji se danas najviše koristi u terapiji torakalnih i torakolumbalnih skolioza je steznik Milwaukee. Osnovno pravilo toga steznika jest provođenje aktivne ekstenzije uz korekciju rotacija. Sastoji se od hvata na zdjelici i hvata na bradi i okcipitalnoj kosti. Ti hvatovi su povezani metalnim šinama (dvije straga, jedna sprijeda). Steznik je upotpunjen tzv. pelotama, koje služe za korekciju rotacija torakalnog i lumbalnog dijela. U slučaju potrebe mogu se dodati i podpazušni remeni radi regulacije ekvilibrija između različitih pritisaka.

Torakalna pelota ostavlja slobodnu lopaticu, a djeluje na kralježnicu kosim smjerom preko rebara. Lumbalna pelota smještena je paravertebralno. Prednja pelota (na rebrima) smještena je na rebreni gibus sprijeda.

U slučaju težih deformiteta (kutovi veći od 40°) postavljanju steznika prethodi korekcija skolioze gipsanim steznicima, a nakon korekcije skolioze tehnikom prema Risseru ili Cotrelu. Gipsani steznik nosi se 30-40 dana nakon čega se prelazi na Milwaukee steznik. Steznik se nosi cjelodnevno (tj. bez skidanja tijekom dana). Brada nikad ne smije biti oslonjena o gornji dio steznika.

Kliničke kontrole provode se svaka 2-3 mjeseca radi održavanja napetosti pelota. Radiografska kontrola provodi se 2 puta na godinu. U upotrebi su također i Bostonski steznik i Lyonski steznik. Bostonski steznik koristi se za torakalne skolioze ili dvostruke skolioze s vrhom skolioze koji ne prelazi kralješak Th8. Izrađen je od plastike i u korekciji deformiteta koristi sistem pritisaka jastučićima u parovima sa suprotnim smjerovima.

Lyonski steznik koristi se za torakalne, torako-lumbalne i lumbalne skolioze. Sam steznik, te korektivni jastučići izrađeni su od materijala plexidur.

Operativni tretman

Operativni tretman rezerviran je za najteže skolioze. Idealno vrijeme za operaciju je između 12 i 16 godina, kada rast kralješnice polako prestaje, a skoliotični zavoji su još dovoljno elastični da bi ih se moglo i korigirati. U određenim slučajevima operacija je potrebna i prije, posebice kada je prisutno jako brzo pogoršanje skolioze. U odrasloj dobi operacija su obavlja u slučaju estetskih i statičkih problema, problema s bolovima, respiratornom insuficijencijom ili kompresijom na leđnu moždinu ili živce.

Kirurški tretman idiopatskih skolioza podijeljen je u dvije faze: prva faza svodi se na korekciju deformiteta, a u drugoj je fazi potrebno stabilizirati dobivenu korekciju kirurškim zahvatom.

Prva faza počinje korekcijom deformiteta na za to odgovarajućim krevetima (Risser) te postavljanjem sadrenih steznika. Ako je potrebno, korekcija se može ponoviti i nekoliko puta sve do postignuća maksimalne. U težim slučajevima moguće je korekciju dobiti i uz pomoć kontinuirane tjelesne trakcije, koja se pokazala iznimno dobrom metodom u bolesnika s respiratornom insuficijencijom. Jedna od mogućnosti je i halo-trakcija.

Kada je postignuta maksimalna korekcija deformiteta, potrebno ju je održati. Stabilizacija kralješnice postiže se kirurškim zahvatom artrodeze (kirurškog ukočenja) kralješnice. Stražnji dio lukova kralježaka potrebno je "ogoliti", potrebno je ogoliti i zglobne nastavke. Na čitavo područje postave se koštani presadci uzeti iz kriste ilijake, potkoljenice ili iz koštane banke. Na taj način stvara se koštani most potreban za trajno održavanje postignute korekcije. Da bismo omogućili sraštavanje artrodeze, upotrebljavamo različite sisteme čija je zadaća dodatno korigirati deformaciju tijekom operacije, te omogućiti koštano cijeljenje artrodeze. Njih je potrebno ukotviti 1-2 kralješka iznad i ispod skoliotičnih zavoja. Takvi sistemi pružaju i mogućnost takozvane segmentalne korekcije više zavoja, a čime se postiže veća korekcija.

Novije metode predviđaju i provođenje artrodeze prednjim pristupima. Nakon zahvata potrebno je nositi steznik nekoliko mjeseci radi omogućavanja cijeljenja artrodeze. Funkcija kralješnice nakon spomenutih zahvata ostaje u pravilu očuvana jer artrodeza ne zahvaća lombosakralni prijelaz i vratnu kralješnicu.

www.mojdoktor.hr