Križobolja - bolest modernog doba

Liječenje križobolje

Konzervativno liječenje se sastoji od mirovanja kroz 2-3 dana na ravnom ležaju u položaju koji najviše odgovara bolesniku da se bol smanji. Medikamentozna terapija, pored već navedenih nesteroidnih antireumatika koji se najčešće primjenjuju u akutnoj fazi, može uključivati i opioidne analgetike ako bolovi ne popuštaju.

Ovisno o preporuci fizijatra, može se primjenjivati toplina (termoterapija), odnosno hladnoća (krioterapija) u terapijske svrhe. Elektroterapija označava primjenu različitih struja u terapijske svrhe - svrha je hiperemija (povećana prokrvljenost) okolnih struktura. U terapijske svrhe koristi se TENS (transkutana električna stimulacija), laserska terapija, primjena trakcije (istezanje određenih dijelova tijela čime se oslobađa bol). Pacijenta se, naravno, mora podučiti kakve vježbe mora provoditi kod kuće svakodnevno, kako pravilno dizati teške terete (da se ne optereti kralježnica), koje kretnje i sportove izbjegavati (primjerice sportovi koji zahtijevaju skokove po tvrdoj podlozi, naglo okretanje i sl. ).

Ako pacijent i dalje ima bolove, potrebno je učiniti dijagnostičku obradu nakon čega se, ovisno o nalazima, preporuča daljnje uzimanje nesteroidnih antireumatika ili se preporuča operacija u slučajevima kada postoji značajan pritisak na korijene živca ili na samu kralježničnu moždinu.

Treba naglasiti da se otprilike 80 posto bolova smiruje unutar dva mjeseca, te se konzervativni pristup uvijek primjenjuje u početnom stupnju (ako nema značajnih neuroloških oštećenja).
Kod bolesnika kod kojega bol nastupi naglo uz neurološki poremećaj koji se pogoršava, ili nastupi tzv. sindrom kaude ekvine (mišićna slabost i ispadi osjeta na nogama u obliku »jahaćih hlača« te smetnje kontrole mokrenja i stolice), treba pristupiti dijagnostičkoj obradi i operaciji što hitnije. Operacijsko liječenje je obično indicirano četiri do šest tjedana nakon neuspješnog konzervativnog liječenja uz progresiju neuroloških ispada, a kvaliteta bolesnikovog života je značajno oštećena.

Danas se u operativnom liječenju prolapsa diska primjenjuje čitav niz postupaka, kojima je cilj odstraniti disk koji kompromitira okolne strukture. Tzv. interlaminektomija se najčešće izvodi i to kod protruzije diska, dok ova metoda nije indicirana kod centralnih spinalnih stenoza (suženja kralježničnog kanala); pogodnosti ove vrste operacije su relativno malo oštećenje okolnih struktura.

Mikrodiskektomija je također »poštedni« oblik operacije gdje su bolesnici hospitalizirani svega 2-3 dana; uspjeh operacije ovisi ponajprije o dobroj preoperativnoj radiološkoj obradi jer ova metoda nije odgovarajuća u slučajevima kada je komadić diska »odlutao dalje« u kralježnični kanal.
Laminektomija je najstarija i najviše primjenjivana operacija u liječenju prolapsa diska; danas se ova vrsta operacije rjeđe primjenjuje, uglavnom kada su degenerativne bolesti uzrokovale suženje kralježničnog kanala, ili je dio diska »odlutao« u kralježnični kanal.
Tzv. hemilaminektomija se prije više izvodila, prednost je što se istovremeno može operirati dva segmenta kralježnice, ali kod takvih bolesnika s vremenom dolazi do poremećaja funkcije dubokih leđnih mišića zbog poremećaja (povećanja) mišićnog tonusa na suprotnoj strani što izaziva bol.

I nakon operativnog liječenja iznimno je važno paziti na opterećenje kralježnice te kontinuirano vježbati.

www.kraljeznica.com