Bjesnoća

Simptomi bjenoće

Bolest počinje, nakon varijabilno duge inkubacije, od 10 dana pa do u ekstremnim slučajevima dvije godine, kratkim periodom mentalne depresije, nemira, glavobolje i vrućice. Simptom koji ukazuje na bjesnoću u ovom stadiju su parestezije (trnci) i fascikulacije (lagani trzaji mišića) na mjestu ulaska virusa. Motorni nemir uskoro prerasta u nekontroliranu uzbuđenost praćenu jakom salivacijom (slinjenjem) i nevoljnim bolnim spazmima mišića ždrijela i grkljana. Ovi spazmi se mogu lako izazvati, npr. pokušajem pijenja vode (hidrofobija) ili pri strujanju zraka (aerofobija).

Bolesniku se pogoršava stanje svijesti, pada u komu, te kroz 3 do 10 dana obično umire uslijed nemogućnosti disanja ili generalizirane paralize. Uz suvremenu potpornu terapiju i njegu ovaj se period može produžiti, a mogu se pružiti i minimalne šanse za izlječenje. Do sada su dokumentirana tri slučaja bjesnoće u ljudi koji su preživjeli bolest. Kako je bjesnoća teška i redovito smrtonosna bolest, treba posebnu pažnju posvetiti profilaksi.

Ukoliko čovjeka ugrizu asimptomatski pas ili mačka, životinju treba zatvoriti i promatrati kroz 10 dana. Ako životinja ostane zdrava može se ustvrditi da nema opasnosti za ugrizenu osobu, iako su registrirani slučajevi gdje je zaražena životinja izlučivala virus u slini i do 26 dana prije prvih simptoma bolesti.

Ukoliko je riječ o divljoj životinji ili je životinja pokazivala znakove bjesnoće potrebno ju je usmrtiti i mozak poslati u dijagnostički laboratorij kako bi se utvrdilo da li je životinja bila bijesna. Na područjima gdje ima bjesnoće, osobe koje su eksponirane, a životinja je pobjegla se tretiraju kao inficirane, i moraju se podvrći pasivnoj i aktivnoj imunizaciji. Bjesnoća se izrazito rijetko javlja kod osoba kod kojih je provedena pravilna lokalna i sistemska profilaksa.