Benigna hiperplazija prostate

Što je benigna hiperplazija prostate?

Benigna hiperplazija prostate je nemaligni, prekomjerni rast stanica prostate. To ne zvuči tako loše dok se ne podsjetimo da uretra, cijev kojom urin izlazi iz mjehura, prolazi kroz prostatu. Kako se hiperplazija razvija, tako se uretra postepeno sužava što dovodi do velikog broja neugodnih i uznemirujućih simptoma.

Učestalost BHP povećava se s godinama. Tako je uobičajeno reći da će "svi muškarci dobiti benignu hiperplaziju prostate ako požive dovoljno dugo". Određeni stupanj BHP prisutan je u 80% muškaraca starijih od 40 godina, a ta se brojka povećava na 95% muškaraca starih od 80 godina. Do BHP dolazi u periuretralnoj i tranzicijskoj zoni prostate, tj. tkivu koje okružuje uretru u prostati. Rast započinje unutar mišićnih i fibroznih stanica prostate, te se kasnije širi na stanice koje luče tekućinu. Dio tkiva zahvaćenog BHP je u obliku čvorova, a drugi dio je difuzniji.

Kako tkivo zahvaćeno benignom hiperplazijom u prijelaznim i periuretralnim područjima raste, gura okolno tkivo u centralne i periferne zone i to tako dugo dok ga ne stisne uz vanjsku čahuru. Rast stanica prostate nastavlja se čak i kad više nema prostora u prostati i to je kada povećani tlak počinje pritiskati uretru i dovoditi do urinarne opstrukcije. Kako do hiperplazije dolazi u unutarnjem dijelu prostate koji okružuje uretru, veličina žlijezde ima mali ili nikakav utjecaj na razvoj simptoma. Još ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje za nastanak BHP.

Muški bi hormoni mogli igrati određenu ulogu, ali nitko ne zna da li stimuliraju hiperplaziju ili samo pružaju povoljan okoliš za njezin razvoj. Sljedeće objašnjenje za BHP bilo bi da razmnožavanje stanica nadmašuje njihovu smrt u određenoj životnoj dobi muškarca. Bez obzira na uzrok, BHP može negativno utjecati na mjehur i na mokraćni sustav općenito. Kako tumor zadire u mokraćnu cijev, pražnjenje mjehura je otežano što zahtijeva jaču kontrakciju mišića stjenke mjehura, detrusora, da bi došlo do istjecanja mokraće.

To funkcionira neko vrijeme, a onda detrusor postaje deblji i jači da bi uspješno kompenzirao povećani napor. Te promjene zaostaju i nakon definitivnog operativnog tretmana prostate, što objašnjava zašto kod nekih muškaraca simptomi perzistiraju čak i 12 mjeseci nakon operacije. Na kraju detrusor gubi sposobnost tjeranja mokraće kroz suženu uretru. Mjehur se više ne može potpuno isprazniti i tada se javlja većina simptoma.

Ako se takva situacija zadrži, tlak unutar mjehura se povećava i putem mokraćnog sustava prenosi natrag u bubrege što može izazvati njihovo trajno oštećenje, opasno po život. Na sreću, to se rijetko događa zato što većina muškaraca zatraži liječničku pomoć prije nego što dođe do ozbiljnih komplikacija.